Darko Jelisić: Sve je individualno i pravila nema

Ovdje se ne gleda ko si i kakav si, ako dobro radiš svoj posao, bit ćeš primljen. Barem je tako bilo u mom slučaju, jer sam svoj “nedostatak” pretvorio u nešto pozitivno.

Darko Jelisić, Sarajlija, prvi bend je osnovao u Sarajevu kada je imao samo četrnaest godina, a zvao se „Dandy”. Nakon toga svirao je i pjevao u bendovima „Major“ i „Rusija“, da bi početkom devedesetih postao član grupe „Sikter“. U ovom bendu karijeru muzičara nastavlja i u ratnim danima, gdje je svirao dok je bilo struje… A onda pristupa odbrani grada.

Na liniji prema bolnici Koševo, 24. decembra 1992. gubi desnu šaku usljed eksplozije bombe i uskoro odlazi iz Sarajeva u Sjedinjene Američke Države, gdje i danas živi i radi.

Darko, počeli ste da svirate sa 14 godina. Iz dosade ili želje za muzičkim uspehom?

Želju za sviranjem sam dobio kada sam gledao grupu „Pankrti“, poslušao prvi album grupe „Paraf“ i najbolji singl od „Pekinške patke“ – Bila je tako lijepa. Početkom 80-tih je bilo normalno da djeca već sa 12 godina idu na koncerte, a tada je bilo žive svirke skoro svaki dan. Tada je muzika imala jak uticaj na omladinu. Muzika je bila dobra i prava zabava i, naravno, stil života. Ja sam postao punk rock već sa 12 godina, a tako se i danas osjećam. Nisam imao nikakvo muzičko obrazovanje, nego sam kao i svi moji drugovi, počeo svirati tako što smo svirali “na uho'” i po sluhu… to je taj punk rock pristup.

Prvo ste pjevali u grupama „Major” i „Rusija”, a u grupi „Sikter” počeli da lupate bubnjeve. Volio bih da mi malo pričate o tom vremenu.

Imao sam sreću da već u sedamanasetoj godini snimim album sa grupom “Rusija” i sa 19 godina album sa grupom “Major”. Tada sam bio pjevač. Učio sam o muzičkom biznisu i gradio se kao muzičar. Karijeru mi je nažalost prekinio odlazak u JNA, juna 1989. godine. Po povratku iz vojske, stvari su se već drastično promjenile, tako da sam i ja poželio da radim nešto drugačije, i osnovao sam grupu “Sikter” gdje sam lupao bubnjeve. Osamdesete su bile zlatne godine, mladi su bili fokusirani na muzliku i dobru zabavu, koncerte, tada si mogao samo sa vrećom za spavanje i sa malo novca otići na more i po 2 mjeseca. Lova nije bila potrebna i nije bila uslov za dobru zabavu i provod. Gitara, i 2 litra vine je sve što ti je trebalo.

Svirali ste i bas gitaru. A šta od svega niste?

Ja sam u stvari počeo kao basista. Zaljubio sam se u taj instrument na prvu. Fender precision bas je izgledao tako moćno i jako. Gitara sa 6 žica je u usporedbi bila nekako mala i dosadna. Ovdje u USA sam ponovo počeo da sviram bas gitaru, i da to sviram profesionalno i zarađujem.

Sjećam se tih vremena, muzika je nekako tada bila u modi. Mnogi su pokušavali, pa odustajali. Mnogi su i uspjeli na tom putu. A Vi, kojoj grupi Vi pripadate?

Naljuti me kada čujem kada neko kaže da je počeo svirati gitaru samo da bi se dopao djevojkama. To je totalno bez veze i prazno. Takvi frajeri su uglavnom šuplji i onda bi naravno odustajali, jer su uzeli instrument iz pogrešnih razloga. Ja sviram iz čiste ljubavi prema muzici, ne da bih se nekome dopao, nego što je sviranje i slušanje muzike nešto posebno i najbolje za dušu i tijelo. Muzika mi je i danas poslije porodice najvažnija stvar, iako mi to nije prvi i jedini izvor prihoda u životu.

I tako sve do 1992. godine na Kromolju, kada je eksplozija bombe promijenila Vaš život. Ostali ste bez ruke, ali ne i bez volje i želje za muzikom.

Kada mi je eksplozija bombe raznijela desnu šaku, bio sam odmah totalno svjestan situacije. Tu nije bilo pomoći. Baš onako ko u crtanim filmovima, na mjestu gdje mi je bila šaka, nije bilo ništa, samo se pušilo, ko da je neko zapalio cigaru. Prvo što sam rekao mom drugu Rizi kad sam onako krvav izašao iz rova je da mi odmah nađe band za pjevača bez ruke. Niko od moje raje, kada su već sutra došli u bolnicu da me vide, nije plakao niti me sažaljevao, nego smo sve odmah prebacili na dobru zajebanciju. Šoba je rekao da sada mogu da nosim kuku, kao kapetan Kuka, i da je i njemu žao što i nije tako kul kao ja. Već isti dan smo pričali o tome kako i na koji način bih mogao i dalje da sviram bubanj..

Koliko je taj nemili događaj uticao da odete u Ameriku?

Kako sam i dalje po ranjavanju bio u opkoljenom Sarajevu, život za mene je postao jako težak, bez hrane i adekvatnog liječenja. Iz bolnice sam izbačen već nakon 7 dana. Početkom aprila 1993. sam opet založio život i prešao aerodromsku pistu i otišao u Hrvatsku. Već u septembru iste godine sam dobio odobrenje da idem u USA na nastavak liječenja. Ustvari, meni neko liječenje i nije bilo potrebno, rana je odmah zarasla i ja sam sada trebao da se adaptiram na novu situaciju. Rečeno mi je da ću u Americi da dobijem najbolju protezu, što se ubrzo ispostavilo da mi to ne treba, i da mogu sam i bez prostetike da budem bolji i jači. Prvo što sam uradio je da sam istetovirao cijelu desnu ruku, tako da je moj “nedostatak” postao neka vrsta atrakcije. Onda sam kupio pravi set bubnjeva i skontao kako uz pomoć ljepljive trake zvane duck tape mogu bez problema da sviram. Pošto sam izgubio šaku iznad zgloba, a bubanj se lupa iz zgloba, težiste sam prebacio na lakat. Imajući u vidu da sam i dalje osjećao desnu šaku u glavi, skontao sam da mi je ta moja ” nevidljiva” ruka u položaju u kojem bi svakao držao palicu. izmedju kostiju desne ruke sam stavio palicu i ulijepio je sa duck tape. Iste sekunde sam počeo da sviram bez ikakvih problema. Ubrzo sam stekao snagu i potrebnu tehniku. Otišao sam poslije na audicuju i bio primljen. Bio sam bolji od svih bubnjara sa dvije ruke. Ovdje se ne gleda ko si i kakav si, ako dobro radiš svoj posao, bit ćeš primljen. Barem je tako bilo u mom slučaju, jer sam svoj “nedostatak” pretvorio u nešto pozitivno. Od tada pa sve do danas lupam bubanj. Onda sam otišao i korak dalje, našao sam način kako da sviram i bas gitaru. Moj prijatelj Sale Krtolica mi je napravio specijalnu trzalicu, sa kojom uz pomoć steznika bez problema sviram.

Ameriku svi smatraju obećanom zemljom. Ispunjava li ona obećanja, i koliko naš čovjek može tamo da se snađe i bude svoj na svome.

Da se bavi onim što voli, prije svega. Amerika ne ispunjava obećanja, već se svako ovdje bori kako najbolje umije i zna za ono što mu fali i ono što mu treba u životu. Kao i svugdje u svijetu, sve je individualno i pravila nema.

Niste uspjeli, razapeti između BiH i SAD, da se izborite za svoja prava kao osoba sa invaliditetom. Jeste li tada bili razočarani?

Jednom su mi iz nekih razloga ukinuli ratnu vojnu invalidninu. To mi je, iskreno, bilo čudno obzirom da sam amputirac. Uskoro mi je vraćeno sve.

Šta sada radite? Sanjate li neki novi bend, imate li želju da nastavite započeto?

Već zadnjih dvadesetak godina sam accounts payable manager i to je moj regularni “dnevni posao”. Imam i svoj muzički studio, a isto tako, sviram u cover bandu zabave, vjenčanja i slično, što donosi jako dobru zaradu. To je izgleda jedini način da se zaradi neki novac od sviranja ovih dana. Muzika je stil života. Trudim se ljubav prema muzici prenijeti i na sinove. Stariji za sada najviše interesovanja ima za klavir. Krenuo je u muzičku skolu i dobro mu ide. Voli pjevati pjesme od Ramonesa, Sex Pistoles, Oasis. Pomalo uči i bas gitaru, uskoro ćemo zajedno održati svirku za njegovu raju iz škole. Mlađi je beba još uvijek, zasad ga interesuju šerpe, lonci i poklopci.

Može li čovjek našeg mentaliteta tamo daleko da pronađe svoje mjesto pod suncem i bude zadovoljan. Nedostaje li mu ponešto?

Mentalitet, to je jako širok pojam. Sada je sve degradirano, pa i taj pojam mentalitet. Uglavnom, svi ljudi sa našeg govornog područja koje ja znam, a znam dosta ljudi, svi su uspješni u svojim poslovima koje obavljaju, porodično i materijalno su situirani. Vrijedni ljudi će uspjeti svuda, nebitno gdje se nalaze.

Budući da imate bogato iskustvo u ostvarivanju svojih prava na tom polju, šta mislite – koliko smo daleko od istinskog ravnoprvanog položaja osoba sa invaliditetom u bilo kom društvu.

Ne sviđa mi se ta riječ – invaliditet. Samom tom riječju osobe sa nekim fizičkim nedostatkom su u startu diskriminisane u odnosu na druge. Po meni, osobe sa invaliditetom nisu osobe kojima fali određeni dio tijela na primjer, već osobe koje su ‘paraziti’ svakog društva. Lijeni ljudi, ljudi koji očekuju od drugih da završe nešto za njih, ljudi koji žele živjeti od tuđeg a ne od svoga rada, i slično. A ima ih u svakom društvu, poznajem jako puno uspješnih ljudi, ostvarenih i sretnih ljudi kojima fali određeni dio tijela i koji se ravnopravno bore u životu sa svim izazovima. Dakle, potrebno je posmatrati ljude na način šta znaju raditi, po čemu su dobri u svome poslu, pozitivne ljude , nebitno fali li im određeni dio tijela ili ne.

Ono što mi se sviđa u mome gradu New Yorku jeste što apsolutno niko ne vodi računa o tome kako izgledaš i da li imaš neki fizički nedostatak, barem što se mog iskustva tiče, već isključivo šta znaš i koliko možeš. Svoj “nedostatak” ja sam okrenuo u svoju korist što se muzike tiče jer sam jedan od rijetkih muzičara koji svira podjednako dobro i bas gitaru i bubnjeve i sa svima mogu izaći na megdan.

Razgovarao: Gojko Agatonović, uklonimobarijere.rs

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *