Zastaneš pored Begove džamije, napiješ se hladne vode i onako, s noge na nogu, nestaneš u mraku. Nestaneš u mraku kao što su nestali mnogi putnici od Bašeskije do Latasa. I mnogi znani i neznani koji su skončali po brojnim grebljima sarajevskim. E, i ja odlučih da budem jedan od njih. Odlučih da se predam ovom gradu jer nema na svijetu nijednoga grada u kojem se tako sve slaže, a sve je u sukobu.
Česma kod Begove džamije, Sarajevo
I kad u dvanaest sati čuješ mujezina sa brojnih sarajevskih džamija, u isto vrijeme čuješ zvona sa Sarajevske katedrale i zvona Stare pravoslavne crkve i ako bolje oslušneš čuješ, čuješ i zveket zvekina nekog Jevrejina. Broje pare sarajevski trgovci. Broje pare po raznijem radnjama. Broje: tri meni, jedan tebi, jedan meni, a državi jok… tri meni, jedan tebi, dva njemu, a državi jok… I tako, evo već pet stotina godina.
I kad se poželiš promjene odeš lijevo jal desno, na Bistrik, popnem se pored Bistričke stanice, a duša mi u grlu. Ne od brda i umora nego od neke tihe jeze koja mi dolazi iz drobine. pogledam, a podamnom je gra. To je pravi grad. To je moj grad. I razmišljam evo već punih dvadeset godina koji je to grad koji volim više od Sarajeva. Ima samo jedan grad koji mi je podario više ljubavi i koji volim više od Sarajeva. To je Rajvosa.
Stara željeznička stanica na Bistriku, Sarajevo
Samo u Rajvosa dođeš i sjedneš u Vatrogasno društvo, sjediš sa poznatim sarajevskim lopovima. I priča jedan kako je neke davne, tamo, šeset sedme godine, jedan od Pašine raje, čuveni sarajevski džeparoš, izbunario novčanik jednom švabi na Baščaršiji. Izvuk'o ga pa mu ga i jope vratio. Pa mu ga i jope izvuk'o, pa mu ga i jope vratio. Pa mu ga i jope izvuk'o. Neka, mater mu debelguzu, nek’ mu ga uze kad ništa ne osjeća. Pa je onda otiš'o na Slatko čoše, istres'o ga pred noge i čitav sadržaj novčanika udijelio nekoj sirotinji. Gledala milicija pa mu oprostila. Jer samo u Rajvosa nema sukoba. Tamo se i murija i lopovi slažu. Samo u Rajvosa važi ona naša stara bosanska: “Ma samo pošteno pa ko koga prevari.”
Josip Pejaković, (1989)