Kapi-kule na Ploči i Širokcu pripadaju starijem tipu kula koje su u ratu služile za odbranu, a u miru, kao gradska vrata.
Nakon provale vojske Eugena Savojskog 1697. godine kada je Sarajevo gorjelo u nezapamćenom požaru, nametnula se potreba za proširenjem postojeće gradske utvrde kako bi se grad osigurao od neprijateljske navale.
Kada je Gazi Ahmed paša Rustempašić Skopljak 1727. godine postavljen za bosanskog namjesnika, započeo je radove, odlučivši da zidom opaše 450 kuća i da unutar zidova ostane još praznog zemljišta za novih 450 kuća.
“… Zid je imao biti dug 1 sahat hoda, debeo 2 aršina, visok 10 aršina, a u zidovima da budu četiri tabije (bastione)…”
Gradnja zidina i kula je završena 1739. godine, u vrijeme namjesništva Hećim-Oglu Ali paše.
Kule su zidane lokalnim, grubo tesanim i lomljenim krečnjakom i sedrom.
Grad je Austrougarsku okupaciju dočekao sa pet tabije Žuta ili Jekovačka, Strošićka, Arap tabija na Ravnim Bakijama, Arnaut tabija na Zmajevcu i Bijela tabija, te tri kapi-kule na Ploči, Širokcu i Carini, te pet kapija.
Kapi-kule na Ploči i Širokcu pripadaju starijem tipu kula koje su u ratu služile za odbranu, a u miru, kao gradska vrata.
Kule su imale jaka hrastova vrata u metalnom okviru. Na Širokcu ova vrata su postojala sve do 1919. godine.
U osnovi su gotovo kvadrati, obje imaju zasvođenu konstrukciju iznad prolaza i šatorasti krov, a pokrivene su šindrom.
Do prostorija na spratovima, na čijim se zidovima nalaze prozori i puškarnice (mazgale) nekad se dolazilo drvenim basamacima.