Nemam ništa protiv bilo čijih nacionalnih osjećanja, pa ni protiv patriotizma. Ali, polaziti od pitanja šta je neko po nacionalnosti krajnje je primitivno i opasno. Ratu i svirepostima u bivšoj Jugoslaviji prethodilo je masovno razvrstavanje građana, često i protiv njihove volje, po nacionalnoj pripadnosti. Nacionalnost je postala polazna tačka u životnom stavu miliona ljudi. A njena krajnja tačka, što se najbolje vidjelo u slučaju Srba – bio je fašizam. Nacionalšovinizam je i danas, šesnaest godina nakon pada komunizma, dominirajuća ideologija u svim zemljama ex-Jugoslavije, on je postao nova religija pomiješana sa ludilom
Nikada ih neću shvatiti.
Lično, mislim da će etnonacionalizam još dugo biti najrelevantnija politička i društvena tema na ovim prostorima. Potomci bivših Jugoslovena biće mentalno razapeti između vlastitog etnonacionalizma i modela kojim će živjeti Evropska unija. Nacionalizam je regrutovao na hiljade monstruoznih ubica, posijao bezbrojne grobove, spalio nebrojena sela, džamije i crkve, poslao pod zemlju osam hiljada srebreničkih civila, i više od milion predratnih stanovnika Bosne i Hercegovine zauvijek prognao iz njihovog zavičaja i njihove domovine.
Nikakva kazna za takav zločin nije dovoljna.
I umjesto da joj se zabrani rad, Srpska demokratska stranka nagrađena je u Dejtonu upravom i tapijom na polovinu Bosne. Ona je nakon rata svim sredstvima i koliko god je mogla onemogućavala obnovu pravne države, povratak izbjeglica i njihove imovine, i ozdravljenje razorenog i etnički nasilno podijeljenog bosanskohercegovačkog društva. U tome je imala pouzdanog partnera u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, ali i u Stranci demokratske akcije. Stvarnost koju su oblikovali nacionalisti podsjeća na film Let iznad kukavičijeg gnijezda – iz Bosne odlaze sluđeni i oni koji u njoj borave kao namještenici međunarodne zajednice. Najuticajniji među njima kao da nisu vidjeli, ili nisu željeli da vide, da je patologija etničkog nacionalizma glavna prepreka izgradnji i demokratizaciji Bosne i Hercegovine.
U komentaru objavljenom 19. marta 2006. u Vašington postu (Washington Post) ministar odbrane SAD Donald Ramsfeld (Rumsfeld) je istakao da bi američko povlačenje iz Iraka bilo ravno ”prepuštanju poslijeratne Njemačke ponovo u ruke nacistima”. Ako je tako, zašto ta lekcija nije primijenjena i nakon rata u Bosni i Hercegovini?
Nisam za to da život stane dok se svi računi ne raščiste, ali zločini iz bliske prošlosti, koji opterećuju sadašnjost i budućnost, moraju biti prvorazredno političko, intelektualno i moralno pitanje. Jer ono je pitanje dostojanstva i pravde za sve koji su patili.
Velikog jugoslovenskog pisca Danila Kiša (umro u Parizu 1989. godine) ništa nije tako duboko uznemiravalo kao nacionalizam. Kiš je uočio da je nacionalizam ”ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan”. Nacionalista je ”naoružan neznanjem, tupim kao batina i mržnjom, oštrom poput noža”. Parafrazirajući Sartra, Kiš kaže: ”Biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. To je kukavica koji ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile, nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune.”
Tajni cilj svakog nacionaliste jeste da stvori svijet, najčešće u obliku nacije, u koji će utopiti svoju individualnost.
Danilo Kiš nije dočekao tragični raspad Jugoslavije, ali je slutio njenu užasnu smrt. O tome je pričao njegov veliki prijatelj, poznati mađarski književnik Đerđ Konrad (György Conrad): ”Jedne večeri u Kišovom društvu sjećaću se čitavog života. S njegove desne strane sjedio je jedan srpski filozof, a s lijeve jedan hrvatski pisac. Obojica su razgovarali, ali nisu uspjeli da uspostave komunikaciju. Kiš ih je u jednom trenutku prekinuo i najuljudnije im rekao: ’Vi, dragi moj, vi ste idiot’; a drugome: ’Vi, dragi moj, vi ste budala’. Potom se okrenuo prema meni i, očiju punih suza, prošaputao na mađarskom: ’Već vidim obrise potoka krvi u mojoj zemlji’.”
Nije prošlo mnogo vremena od te večeri u Konradovoj vili na Balatonu, a zvijeri su se okupile kao nikad u tolikom broju i krenule u udruženi zločinački poduhvat. Potoci krvi koje je Kiš naslućivao, potekli su. Počelo je klanje i velika predstava etničkog čišćenja, sa gubitkom zavičaja, komšijskih, prijateljskih i rodbinskih veza.
Konrad nije rekao ko je bio taj srpski filozof, a ko hrvatski pisac, ali ne sumnjam da su se uskoro obojica našli u elitnoj intelektualnoj diviziji koja je fabrikovala mržnju i huškala na rat. Možda i danas žive pretvarajući se kao da se ništa nije desilo, sa svim društvenim privilegijama u svojim zemljama. Za razliku od takvih tipova, Danilo Kiš je danas, u nacionalnom smislu, ”ničiji” pisac, prezren od srpskih nacionalista kao hulja.
Tokom prošlog stoljeća nacionalizam je nekoliko puta proglašavan mrtvim, posljednji put nakon Drugog svjetskog rata. Tada su svima bile vidljive genocidne posljedice nacionalizma, oličenog u italijanskom fašizmu i njemačkom nacizmu, pa je izgledalo da su nacionalistički program i praksa svojim vojnim porazom pokopani. Međutim, četrdeset godina kasnije ta je ideologija doživjela renesansu. Oživljavanje nacionalizma nije bilo samo stvar takozvane desnice, već prije svega takozvane ljevice. Naravno, ljevičari su tvrdili da njihov nacionalizam nema ništa zajedničkog sa nacionalizmom fašista i nacista. Oni su svoj nacionalizam tumačili kao nacionalizam obespravljenih ljudi.
Prije dolaska na vlast u Srbiji, Slobodan Milošević je imao rigidan boljševički stav prema svakom nacionalizmu, a prema srpskom posebno. Ali, jedan događaj je sve promijenio. U vrijeme kosovske krize Milošević odlazi u Kosovo Polje, gdje 24. aprila 1987. godine, pred okupljenim Srbima izgovara čuvenu rečenicu: ”Niko ne sme da vas bije”. Ko je tada mogao i pomisliti da će ta banalna rečenica imati vulkansku moć u razbuktavanju velikosrpskog nacionalizma!? Milošević je tog dana vjerovatno prvi put shvatio kolika je opojnost nacionalizma, njegova ponesenost i snaga kojom se može manipulirati.
U datim istorijskim okolnostima obje Jugoslavije, kraljevska i komunistička, srušile su se pod teretom nacionalizma. Rastao sam slušajući oko sebe glasove četiri vjeroispovijesti: islamske, katoličke, pravoslavne i judaističke, ali to nisam osjećao kao podjelu među ljudima. Jezik kojim su govorili bio je isti. Nacionalno miješani brakovi sklapani su češće nego što to neki danas mogu i zamisliti. Sve su to bili razlozi zbog kojih sam cijelog života, kad god bih ispunjavao rubriku ”nacionalnost” osjećao odvratnost prema tom birokratskom zahtjevu. Kao da sam sam sebi udarao nekakav žig na čelo. Nisam želio da budem obilježen svojom nacionalnom pripadnošću. Bilo je boljih načina da budem prepoznat. Pogotovo su mi se gadila privatna propitivanja o tome jesam li Hrvat ili Srbin.
Nemam ništa protiv bilo čijih nacionalnih osjećanja, pa ni protiv patriotizma. Ali, polaziti od pitanja šta je neko po nacionalnosti krajnje je primitivno i opasno. Ratu i svirepostima u bivšoj Jugoslaviji prethodilo je masovno razvrstavanje građana, često i protiv njihove volje, po nacionalnoj pripadnosti. Nacionalnost je postala polazna tačka u životnom stavu miliona ljudi. A njena krajnja tačka, što se najbolje vidjelo u slučaju Srba – bio je fašizam. Nacionalšovinizam je i danas, šesnaest godina nakon pada komunizma, dominirajuća ideologija u svim zemljama ex-Jugoslavije, on je postao nova religija pomiješana sa ludilom.
Bilo kako bilo, rođene su nove, male balkanske nacionalne države, a time i novi identiteti. Narodi koji su sedam decenija živjeli zajedno, brišu iz svog novog identiteta sve što ih objektivno spaja i uvećavaju ono što ih razlikuje. Srbi i dalje drže da su jedini ”nebeski narod” na Zemlji, dok Hrvati ”otkrivaju” da su ne samo jedan od najstarijih naroda na svijetu, već se odriču i svog slavenskog porijekla. Novi mit glasi: Hrvati su porijeklom iz Irana! Erik Hobsbaum (Eric Hobsbawm), najpoznatiji svjetski teoretičar nacionalizma, objašnjava ovu mitomaniju: ”U zemljama bivše Jugoslavije religija se pojavljuje kao glavni element nove nacionalne države. To zapravo pokazuje da su drugi elementi slični ili isti. Prema tome, tu tek treba stvoriti naciju u pravom smislu. Treba povećati razlike u jezicima, političke razlike, napraviti jasno teritorijalno razgraničenje i konačno – izmisliti tradiciju!”
Geografske prostore u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji su vijekovima bili etnički i vjerski miješani, dakle ”nečisti”, posljednji rat je učinio ”čistim”, i njihova prošlost je postala svojina samo jednog naroda. Izmisliti tradiciju u Hobsbaumovom smislu riječi značilo je izostaviti iz prošlosti doprinos pokoljenja druge nacionalnosti koja su do juče na tim prostorima živjela, doprinos privredi, nauci ili arhitekturi, umjetnosti ili književnosti. To je jedna od naknadnih posljedica nacionalizma koji počinje pozivima na mržnju u ime etničke čistote, i nastavlja se masovnim deportacijama i progonima stanovništva.
”Nije teško, umjesto s mukom reprodukovati proteklu stvarnost, podizati na njenom mjestu lijepe građevine nacionalne mitologije. Ova mitologija pomaže privremeno, brišući sramne događaje, pomažući nacionalnom ponosu, pa ipak, na duže staze donosi ogromne štete, jer samosugestije i samohvale neće zamijeniti trezvenu ocjenu činjenica”, pisao je poljski nobelovac Česlav Miloš (Czeslaw Milosz). Misleći na rat u bivšoj Jugoslaviji, Miloš se sjećao djetinjstva u rodnom Vilnu i velikog egzodusa Poljaka iz Ukrajine, Bjelorusije i Litve. ”Treba misliti na porodične hronike, kaže pisac, koje tako često ukazuju na porijeklo, mnogo složenije nego što se to može pročitati iz rubrike ’nacionalnost ’… Kao što je teško ignorisati, sačuvane u sjećanju, traumatske posljedice rastanaka…”
Na pitanje koji politički projekt bi donio sreću svijetu, jedan slavni operski pjevač, koji je mogao da dobije pasoš svake zemlje na svijetu, je rekao: ”Ukidanje država”. Naravno, to je utopija jednog kosmopolite. Deni de Ružmon (Denis de Rougemont) je govorio da ”države-nacije sprječavaju sve, a ne stvaraju ništa; njihov suverenitet je negativan”. Nacionalna država, u pravilu, pripada jednoj naciji, pa se državljanstvo u velikoj mjeri poistovjećuje sa nacionalnošću. Tu već počinje neravnopravnost njenih državljana, jer zavisno od toga šta sadrži rubrika ”nacionalnost”, pojedincu pripadaju veća ili manja prava. U Bosni i Hercegovini se to diskriminatorsko načelo primjenjuje više nego dosljedno. Nekoliko stotina hiljada njenih današnjih stanovnika, ljudi sa istim državljanstvom, u vlastitoj su zemlji svedeni na etničku manjinu. Famozna rubrika ”nacionalnost”, što će reći ime i prezime, čine te ljude obespravljenim u okruženju etničke većine.
Ipak, uprkos svim kritikama sa stanovišta podjele na građane ”prvog” i građane ”drugog” reda, nacionalna država je daleko od toga da postane istorijski fosil. Ne treba ni pokušavati da se ona uništi, ali je njeno relativiziranje neizbježno, jer svi veliki problemi današnjeg svijeta zahtijevaju multinacionalna rješenja.
Postoji jedna sarkastična definicija nacije, koja kaže da je nacija grupa ljudi povezana zabludom o zajedničkim precima i mržnjom prema zajedničkim susjedima. Raspad Jugoslavije i konstituisanje novih nacionalnih država na temeljima mitološko-religijske postojanosti dali su ovoj definiciji za pravo.
Nacija uspostavlja svoj homogeni sistem vrijednosti i tako postaje ugnjetavač. Pojedinac ne može izaći iz tog sistema, ne može napustiti naciju, a da ne bude proglašen otpadnikom. Pogotovo je to slučaj na Balkanu, gdje se vjera poistovjećuje sa nacijom. U očima srpskih nacionalista svaki objektivan Srbin je po prirodi izdajnik.
Već petnaest i više godina i sam nosim žig nacionalnog otpadnika. Za to vrijeme primio sam veliki broj pisama i e-mail poruka u kojima sam čašćavan najpogrdnijim riječima. Najčešće su mi ih slali velikosrpski nacionalisti. Prijetili su mi, slali me u ludnicu, a ponekad i na vješala. Nije me štedjela ni njihova hrvatska bratija. Dio tih pisama koja na svoj način govore o žestini i agresivnosti nacionalističkog bjesnila, objavio sam u knjizi Stanica Haag.
Na tajnom procesu za koji ne znam gdje je, kada i kako vođen, ”osuđen” sam na smrt zajedno s grupom probosanski orijentiranih Srba. Iza ”presude” je stajala samozvana teroristička organizacija ”Gavrilo Princip”, koja je ”presudu” poslala Srpskom građanskom vijeću u Sarajevu.
To traje do današnjih dana i trajaće, pretpostavljam, dok god toj bagri budem zagorčavao život. Pošiljaoci te nacionalističke pošte zapravo su mentalni uzorci rulje koja je pljačkala, palila, ubijala, odvodila ljude u logore i silovala muslimanske žene. Njihove su oči pune mraka. Od njih milost ne tražim, niti bih im je ikada dao.
Neki moji prijatelji prigovaraju mi da sam prema Srbima previše strog, prema Hrvatima mnogo manje, a prema Bošnjacima malo ili nimalo. Ne vidim u tome ništa čudno. Polazim od prirodnog, meni bliskog moralnog načela da svaki civilizacijski emancipovani intelektualac, pisac, umjetnik ili novinar treba da se suprotstavlja zlu u sopstvenom narodu, i tek onda gleda preko plota na druge. Kad protiv povampirenja nacizma u Njemačkoj diže glas jedan Ginter Gras (Günter Grass), to ima jedno značenje, a posve drugo kad na to upozorava Francuz Bernar Anri Levi (Bernard Henri Lévy). Ne spadam u red takvih veličina, ali čisteći ispred svog praga činim koliko mogu. Agresivni velikosrpski nacionalizam je najveća opasnost po mir na Balkanu. Unesrećio je Bošnjake, Hrvate i Albance, a Srbima nanio istorijski moralni poraz. Zato je pobjeda nad vlastitim nacionalizmom ”biti ili ne biti” srpskog naroda. Hrvatskim nacionalizmom bavim se u mjeri u kojoj on razara Bosnu i Hercegovinu. Ne potcjenjujem ni bošnjački kleronacionalizam, ali imajući u vidu tragediju koju je bošnjački narod preživio, držim da mu treba dati vremena da se od te nesreće pribere.
Nacionalisti su osuđeni na trajno zatočeništvo unutar zidina podignutih na principu krvi i tla. Zarobljenici ove nakazne ideologije su možda vaše prve komšije, možda u kafani sjede za stolom do vašeg, susrećete ih u tramvaju i na ulici, na stadionima i estradnim koncertima sa fašističkom ikonografijom, svakako i na molitvama u crkvama… Nije ih dovoljno samo prepoznati. Treba im se i suprotstaviti prije nego što ”dođu i po vas”.
Nacionalizam je ogromna tema. Njome sam se u ovom tekstu bavio fragmentarno i što sam bolje umio. Prezir koji osjećam prema nacionalistima plod je činjenice što sam imao zlu historijsku sreću da osjetim moć i razmjere nacionalističkog tiranstva, i da budem svjedok i hroničar njegovih užasnih posljedica.
Esej iz knjige Gojka Berića “Zvijeri na okupu”, objavljen u časopisu Most / 03 2007