U intervjuu datom sarajevskom portalu sarajevo.co.ba, frontmen benda Pappoemuo odgovara na pitanja našeg novinara.
Od kako se sjećam, uvijek sam imao se palio na rokenrol. Kad smo bili mali klinci moj jaran Goran i ja smo svirali na badminton reketu i kantama i igrali se bijelog dugmeta. Mama je to skontala i kupila mi singlicu “Eto baš hoću”. Mislim da je to prva moja ploča. Poslije nekog vremena sam joj počeo krasti pare iz novčanika da kupim ploče “Azre” i ” The Police”.
Starci su me pitali da li želim svirati gitaru i ja sam naravno rekao da želim. Ali, vrlo brzo sam shvatio da mi sviranje etida i ostalih kompozicija u nižoj muzičkoj nije nikakav merak nego teška gnjavaža. Srećom, učitelj je bio kuler pa mi je svaki drugi čas pokazao poneku pjesmu od Bitlsa ili Stonsa. Valjda mi je to davalo volju da nastavim. Naravno, nikad nisam završio tu nižu muzičku.
Kasnije, u srednjoj školi rokenrol je postao magnet za sve koji su trebali način da se razlikuju od drugih. A to je uglavnom ono što tinejdžeri žele. Sva moja raja iz tog perioda, a to su ljudi koji su uglavnom moji prijatelji i danas, su se, na ovaj ili na onaj način, bavila muzikom. U to vrijeme je koncertna ponuda bila neuporedivo bolja nego danas i mi klinci smo obavezno jednomdvaput sedmično išli na koncerte.
Ja sam svirao bas gitaru u nekom bendu i to je bilo prilično traljavo sve zajedno. Ali, svirali smo koncerte, nalazili se na probama i imali kao neku svoju manđu. Sasvim slučajno sam upao na audiciju benda koji je tražio pjevača. Probao sam i super je bilo. Valjda sam tada i tako dobio ulaznicu za taj svijet i poželio sam da više ne izađem. U nekim kasnijim periodima, kada je život postao ozbiljniji prema meni, muzika mi je bila i hrana i spas i bijeg i terapija. Shvatio sam da sam kompletan samo kada je ta strana mog života ispunjena. Sada mislim da je ispravnije reći da je muzika pronašla mene nego ja muziku.
Ima li smisla baviti se muzikom kod nas?
Naravno da ima. Kao i bilo gdje drugdje. E, sad, da li ima smisla proživjeti život ovdje, to je sasvim drugo pitanje. Ja lično mislim da ima i zato sam ovdje. Ali ne namjeravam uvjeravati nikoga da je tako.
To te uvijek pitaju, a ti se, kao, praviš jako skroman i fin. Te kao, nemojte molim vas, nisam ja takav, sve je ovo bilo iz ljubavi blablaba. Ne znam. Ni jedno ni drugo mi nije bilo ponuđeno u zadovoljavajućoj mjeri pa da bi mogao barem sa obrazom da odbijem. Zašto ne obadvoje? Sa ove pozicije i jedno i drugo izgledaju ok.
Želiš li napuniti Koševo?
Naravno. Želim i da pitam ima li vas još.
Ko su ti uzori i zašto?
U toku godina inspirisali su me razni ljudi. Neki dobrom, neki zlom. Sada uglavnom nemam nikakvih uzora. Čak naprotiv, pokušavam da to što radim bude nešto samo moje i od ljudi sa kojima radim. A i manjeviše sve sam već čuo i na puno mjesta sam bio i jako me je teško impresionirati. Ali priznajem da mi se ipak ponekad dogodi da čujem nešto od EKV i da pomislim pa taj Milan je stvarno bio super čovjek. Slično mi se u zadnje vrijeme desi i sa stonesima. Mislim da su Mick i Keith dva totalna kralja. Mislim da me sada najviše impresionira doslijednost. Ono kao, to si što si. I u vatri i u vodi ti si to.
Da si gradonačelnik šta bi promjenio u gradu?
Gradonačelnika. Pod hitno.
Misliš li da muzika može promjeniti svijet?
Naravno, muzika promijeni moj svijet dvatri puta sedmično kad imamo probe, a kad sviramo uživo onda i češće i žešće. Muzika je ljudskoj rasi promijenila svijet puno puta. Jedino što on (svijet) ne postaje ni bolji ni gori nakon promjene. Takav je, kakav je. Uvijek nešto fali i nešto smeta. Pa onda ljudi opet žele da ga mjenjaju. Da nije tako ne bi se ni zvao svijet nego raj, nebo, džennet…
Poruka onima koji bi da se bave muzikom, umjetnošću, kulturom…
…je ista poruka kao i onima koji bi da budu vatrogasci, medicinske sestre, pekari, političari, vozači tramvaja… Ako to što radite ima smisla vama i ljudima oko vas, i ako vas čini sretnim samo naprijed, to je to. A, ako ne, možda ipak trebate pokušati nešto drugo. Ljudsko biće ima pravo na sreću. To je jedino vaš izbor.