Bosanci ili kako je Juso riješio nacionalno pitanje

Proljetni sumrak se pretvara u noćnu moru. Odjednom su svi oni isti pred tim pijanim, oznojenim momkom, što im, u po glasa, obećava skori kraj. Da stvar bude ljepša, odrekoše se komšija, dugogodišnjih prijatelja, kumova i simpatija, a sve to u dva minuta, u bezuspješnom pokušaju da spasu vlastitu guzicu.

Sarajevo, proljeće ‘92. Sumrak. Raja sjedi na stepenicama zgrade u ulici Omera Maslića. “Ni rat ni mir” traje već danima. Ništa nije sigurno, u daljini se puca, ali… proljeće je u Sarajevu, na posao se ne ide, vrijeme je lijepo i da nema glasina i udaljenih eksplozija, ličilo bi na neplanirani godišnji odmor.

Stanari stubišta, možda po prvi put, vide svoje komšije u punom sastavu. Nisu ni znali koliko naroda živi u toj betonskoj kutiji… Oni su obični građani i “ovo nije njihov rat”. Roka se, doduše, ali to je daleko, 200 metara vazdušne linije, neka budala razvaljuje Pofaliće, grad gori, no to nema veze sa njima. Prežvakavaju razne teorije, završavaju rat i prije no što je stvarno počeo i priznajmo – osjećaju se sjajno.

Sve dok…

Iz galopirajućeg sutona izranja pred stepeništem podebeo, bucmast momak, dječačkog izgleda, plavih očiju pod šljemom sa kistom izvučenim TO natpisom, u punoj zimskoj policijskoj uniformi, sa kalašom u ruci, čija cijev, bar za sada, gleda u asfalt, sa podreskom o desnom ramenu, tetejcem za pasom… Spodoba zastaje klateći se. Pridržava se za puščani remen. “Kajado” na stepeništu. Svi su zamukli očekujuci najgore.

“Sve Srbe treba poklat’!” p'janski kroz zube izgovara momak.

Zgrada pred kojom stoji je vojna, veliki broj Srba sjedi sada na stepeništu, proklinjući u sebi čas kada su glatko i sa gađenjem odbili prijedlog papaka s brda da sve ostave i zbrišu na Pale njima u zagrljaj. Dakle, ipak je istina: “Srpsko pitanje” u Sarajevu se rješava načinom doktora Pavelića. Strah, očaj i nevjerica na licima. Pokoja poštovana supruga ne propušta možda zadnju priliku da u pola glasa ujede: “A lepo ti je tast govorio.”

Ostali su se usrali od nenadane pojave zla u plavoj uniformi. Istovremeno, uzdah olakšanja: Jebaji ga, jes’ budala ali je bar naš, jer ipak čete napadaju grad, teška su vremena, a i ko ih je tjer'o…

Naoko neprimjetno, lagano se udaljuju od svojih komšija, a bogami i lijepih komšinica koje su do tada šarmirali. Ratnik iliti ga pokretni arsenal klateći se vadi mastan zamotuljak iz njedara. Otvara ga, tobože provjeravajući. Nekolicina civila na službi u JNA prepoznaje stvar: to nije burek ni zeljanica, to je vitezit. Eksploziv, jebo te.

Debeli skide šljem, zabaci plavi čuperak, i p'janski nježno, njišući se naprijed-nazad, saopšti: “I sve Hrvate treba…”

E, sad, slučaj je teži, ali ipak je čovjek definitivno naš – musliman. Kako je “pomalo pri kahvi” nije mudžahedin jerbo biva oni ne piju. Ama sve će se to riješiti. Pa neće valjda odmah početi da ubija. Ako i nedaj Bože krene, naši smo, valjda se zna ko je ko. Žao nam je onih drugih, ali to se nas u krajnjoj liniji ne tiče. Rat je, a u ratu zna se, svak’ za se’ k'o prase (gluho bilo).

Sada se lijepo na stepeništu kojim su do maloprije plovila šarmiranja, uvale i pardoni, vide dvije grupe: muslimani (i oni koji se iznenada takvima prepoznaše), kao i braća ostali. I dok više od pola raje pred haustorom u ulici Omera Maslića gleda u beton kontajući kako i ako dalje, novoosvještena grupa “bošnjaka” poče kokodakati, nadmečući se u pravovjerju, korištenju skoro zaboravljenih arhaizama, a sve u dobroj namjeri da dokažu da su baš oni cvijet vjere i temelj islama. Poneko se usudi da dometne i koju dobru za komšije Srbe i Hrvate – jes’ da su Srbi ali nisu čete, znamo se godinama…

Juso, (to je ime ove nesreće što od prvih SDS barikada čuva grad od majmuna i majmunovića, prestade sa lagano-uspavljujućim i umirujućim njihanjem, vojnički se ukoči i dreknu: “Dosta!!!” Tajac u publici… prijetećim glasom, naglašavajuci svaku riječ izjavi: “I sve muslimane treba.”, sporo pređe dlanom preko vrata.

Opšta konsternacija među “našima”: “Allahu dobri, pa šta nam ovo radiš? Pa zar da od svih budala u ovom gradu, što protjerani traže napušten vojni stan, nama zapadne maHnijak? Hem je p'jan, hem lud, hem ne ferma ni svoju vjeru. Nit’ ga jebi niti kući vodi.”

Proljetni sumrak se pretvara u noćnu moru. Odjednom su svi oni isti pred tim pijanim, oznojenim momkom, što im, u po glasa, obećava skori kraj. Da stvar bude ljepša, odrekoše se komšija, dugogodišnjih prijatelja, kumova i simpatija, a sve to u dva minuta, u bezuspješnom pokušaju da spasu vlastitu guzicu.

Vjerovali su da su oni ovdje ipak naši, a naši ovdje (bar za sada) vladaju, a onda ti sudbina pošalje budaletinu koja ne jebe ni vjere ni sile, dobro bazdi na rakiju i, što je najgore, sprema useljenje na treći sprat u stan pukovnika Karanovića.

Mrakan pada, Juso škripi zubima, a stoka na stepeništu drhturi i ćuti. Napokon, Velida, na užas muža i okoline, tjerana ženskom radoznalošću drčno upita: “Pa dobro, druže, gospodine, prijatelju, šta god da si, ako pokolješ Srbe, Hrvate i Muslimane, ko će bolan ostat’?” Jusmir, potpuno trijezan, ozbiljno odvrati: “Pa Bosanci, majku vam jebem!”

piše: Jan Beran