Fildžan liga: Priča o fudbalskom proleterijatu

U zadnje vrijeme novine donose tužne vijesti o smrti sarajevskih fudbalskih legendi Katalinskog, Bajića, Bratića,… sve veliki ljudi, da se ustane kada im se ime spomene! Malo se i piše koliko oni zaslužuju! Ja ih cijenim, ali u meni opet sve to budi neku tugu i sjećanje na neke druge legende sarajevskog fudbala, a čija imena i slike se pojavljuju samo u smrtovnicama u novinama na predzadnjoj strani i na gradskim ‘direcima’!

Kada ja napišem umrle sarajevske fudbalske legende Bešlija, Pipa, Biba, Paja,… većina čitalaca će se pitati koja su ovo ‘imena’, a možda će neki ‘produhovljeni’ čitalac reći: ‘Žao mi je, ali ja ne poznam imena rezervnih igrača!’ E moj druže fudbalski, ti si bio uskraćen za zadovoljstvo da gledaš majstore lige sarajevskog fudbalskog podsaveza, koju je raja zvala FILDŽAN LIGA. Ovo je ime dobila po tome što se sve odigravalo u malom gradskom prostoru, a najdalje putovanje bilo je do Župče (prije Breze) gdje je na nagetom igralištu domaćin bio FK Mladost. Tu si jedno poluvrijeme igrao uzbrdo, a drugo nizbrdo, pa je bilo od suštinskog značaja dobiti pravo izbora strane na početku utakmice.

U FILDŽAN LIGI se igralo za raju ili kako to reče pjesma Zabranjenog pušenja – ko ne poštuje taktiku, završiće u FK Vratniku!. Da upotrijebim ideološki riječnik pa da kažem da su tu igrali: radnička klasa, činovnici i dio ‘poštene inteligencije’ (studenti), uglavnom u velikoj većini sve kokuzi. Oni su bili, u odnosu na profesionalce, pravi fudbalski proleterijat.

Moj prvi susret sa Fildžan ligom bio je sredinom šezdesetih godina kada sam kao dijete sa Čobanije išao svake nedjelje na Skenderiju da gledam te majstore. Nogometno igralište Skenderija imalo je za podlogu crnu nabijenu šljaku, na kojoj su pored klubova ‘Fildžan lige’ igrali i oni iz viših liga – FK Bosna i FK Partizan, a bogami su ponekad gostovali i Željo i Sarajevo! Bilo je nešto trave u ćoškovima oko korner zastavica, ali je to samo potvrđivalo da se tu nije igralo po savremenoj fudbalskoj taktici – razvuci protivničku odbranu u širinu preko krila do kornera, pa otvoriti prazan prostor za ubacivanje igrača. U FILDŽAN LIGI taktika je bila jednostavna, nabacivati sa svih položaja loptu u ‘avliju’, kako su navijači sa tribina zvali šesnaesterac, napraviti gužvu i uvaliti ‘baju’ što je bio kolokvijalni naziv za gol.

Na južnoj strani, na padinama Trebevića (Soukbunar) bila je prirodna travnata tribina, jedino mjesto na svijetu gdje su navijači Želje i Sarajeva koegzistirali u miru. Ulaz na Skenderiju je bio uslovno rečeno džaba! Ograda Skenderije je imala više rupa u tarabi nego što je imala taraba, pa su skoro svi koristili tu priliku koja se ne propušta. Na ulazu, u nivou današnjeg betonskog mosta, karte su plaćali samo ‘hadžije’, stidljivi i plašljivi. Nije bilo nikakve infrastrukture pa su ljudi nosili sa sobom tronošce da sjednu ili dekice da guza ne pozeleni od trave. Na ulazu, koji je bio poput bunkera u kamenu, prvi put sam vidio jednu stvar koja će se kasnije masovno pojaviti na velikim stadionima. Djeca su prodavala novine za podguz, tj. za sjedenje. Radilo se o starim brojevima Oslobođenja, pa ponekad u šali imam običaj reći da smo reciklirali novine puno ranije nego ‘zapad’.

Na Skenderiju se išlo subotom popodne i nedeljom ujutro, a poslije na Koševo ili Grbavicu! Skenderija je bilo mjesto radosti i života, ali se jednom desila i tuga pregolema, pa je na igralištu preminuo golman FK Vratnika – Smajiš. On se bacio protivniku u noge i tako nezgodno se povrijedio da je umro na terenu! Jedan rijedak tragičan slučaj, pa ja evo koristim priliku da obnovim sjećanje na tu tragediju i tragičnog junaka!

Bilo je na Skenderiji dobrih talenata, pa je tako Boris Bobo Kožemjakin igrao za prvi tim Partizana sa šesnaest godina i bio ‘veznjak’ kojem su predvidjali blistavu karijeru! Golman Partizana Slavko Banduka postao je prvi golman beogradskog Partizana. Moj dobri drug, novinar, Slobodan Stajić igrao je dobro fudbal, dok mu nije fudbal ‘ogadio’ izvjesni bek Turulja, koji ga je dva-tri puta ‘skrpio’ tako žestoko da je Boban skontao da mu je pisanje draže nego fudbal. Fudbal je izgubio potencijalno dobrog igrača, ali je novinarstvo i literatura dobila ‘veličinu’! Ne znam zašto, ali za igrače koji igraju grubo raja je govorila da ‘krpe’ ili da ‘kokaju’! Raja na ogradi je volila igrača sa nadimkom ‘tânjâ’ (dugo A, važno zbog smisla). Ovo nije dolazilo od lijepog ženskog imena Tanja, nego od riječi ‘tanjež’, koja je poznata Sarajlijama. On je bio dobar igrač, ali nije volio puno da trči, jer je imao ‘mašala’ kila!

Po početku izgradnje sportskog centra, u zimu 1968. godine, FILDŽAN LIGA se preselila na pomoćni teren stadiona Koševo (crvena šljaka) i na Grbavicu (crna šljaka). Preseljenjem FILDŽAN LIGE sa Skenderije, na crvenu šljaku pomoćnog koševskog stadiona (broj 2) , ista je dobila nove sadržaje i nove ‘tifoze’, koji su poput grozdova visili ne gvozdenoj ogradi igrališta. Nedjeljom ujutro na parkingu stadiona Koševo bila je pijaca automobila, uglavnom polovnih ‘fića’, ‘tristaća (de luhe)’ i ‘stojadina’. Pojedinci su prodavali pivo i Yugo-cockte, koje su bile hlađene u kantama sa vodom (počesto prljavom). Poslije pregleda pijace, a u deset sati, počinjale su utakmice. Raja je komentarisala i psovala sve redom (kada ne ide), igrače i članove uprave, a najviše sudiju. Kao jedna vrsta animoziteta prema sudiji bila je i čuvena pjesmica: ‘Sudija nije muško, neko mu ga zduško!’

Dolazak ‘Fildžan lige’ na Koševo, doveo je i do afirmacije novih klubova. Bljesnuo je FK ‘Saobraćajac’ , klub koji je bio ekipa gradskog saobraćajnog preduzeća, a u kojem nije igrao nijedan šofer, ni kondukter, ni revizor. Ako nisu igrali oni, zato su igrali vrsni igrači golman Mirjanić, Peko Marković, Gvozden Međid zvani Čičak, Zela Abdurahmanović… Alfa i omega kluba bili su dva Fadila, trener Fadil Hajro i ‘tehniko’ Fadil Kiseljaković, dva čovjeka koji su poklonili dušu i mladost ovom klubu. Klub je imao love pa su igrači igrali često u novim modernim dresovima, a na nogama su imali kopačke Adidas i Puma, koje su u to vrijeme bile pojam marke! Mnogi igrači iz drugih klubova FILDŽAN LIGE bili su ljubomorni na igrače FK Saobraćajac, jer su kružile glasine da na ime ‘hranarine’ (zakonski dozvoljena forma finansiranja amaterskog sporta) dobijaju po pedeset ‘keka’ (ona plava 5.000 sa jugoslavenskom skupštinom na naličju) po utakmici, što je sa nekim drugim dodacima donosilo mjesečno pristojnu studentsku stipendiju. Ideološki rečeno, u odnosu na fudbalski proleterijat, oni su bili sitna buržoazija FILDŽAN LIGE.

Ako je svjetski fudbal imao Stenli Metjusa kao simbola igrača u starijem životnom dobu, onda je i FILDŽAN LIGA imala svog Metjusa u liku velikog majstora fudbala Zije Kunića (brata pjevača Dine Kunića), koji je igrao do kasnih četrdesetih godina. Igrao je Zijo i u višim rangovima, ali ja karijeru završio, za svoju dušu, u sarajevskom Partizanu. Kao autor ovog teksta i poznavalac nogometne problematike, mogu slobodno reći da je bilo manje opasno igrati u engleskoj ligi sa pedeset godina, nego sa trideset-pet u FILDŽAN LIGI. Nešto kontam, bilo bi pošteno i ljudski da FIFA prizna našoj legendi Ziji beneficirani igrački staž, zbog rizika igre u FILDŽAN LIGI, pa da mu se računa sa tim da je završio karijeru u šezdestoj godini, kao najstariji igrač u istoriji fudbala. Koliko je bilo žestoko u FILDŽAN LIGI najbolje govori izjava Renata Smiljanića, koji je odigrao samo jednu jedinu utakmicu za FK Jug, a na pitanje kako je bilo on je, po izlasku sa terena, odgovorio: ‘Jarane, uspješno je bilo jer sam izašao sa utakmice živ, zdrav i čitav!’

Inače svi klubovi su pripadali nekom dijelu grada (nekoj raji) pa je tako FK Jug bio sa Bjelava, Sloboda (Švrakino), za klubove Sedrenik, Hrid, Vratnik, Vrbanjuša, Širokača, Koševsko brdo samo ime govori. Raja iz centra je uglavnom igrala za Partizan (zona jedno vrijeme), Saobraćajac, OFK Bosna i Iskra (zona). U FK Jugu igrao je igrač po imenu Mešak. On je bio ‘lav’ na terenu, a raja je uvijek volila ‘lavove’. Mešak je bio fizički kopija čuvenog igrača Nobija Stajlsa i volio je da ‘krpi’ žestoko. U privatnom životu nosio je naočale sa dobrom dioptrijom koje je skidao kada igra. Bez naočala, možda je nekada i promašio loptu, ali protivničkog igrača nije nikada promašio, i to je garantovano. Inače, van terena Mešak je bio jedan vrlo fini i tihi mladić, koji nije volio ‘belaje’.

Ima jedan čovjek, koji je bio legenda ‘fildžan lige’ i kojeg su svi voljeli, iako nije nikada ni pipnuo loptu nogom. To je bio čuveni fotograf Oslobođenja i Večernjih novina – Adem Bjelonja, koji je na svojim crno-bijelim fotkama ovjekovječio mnoge majstore FILDŽAN LIGE. Jednom prilikom, bio je prisutan na utakmici u kojoj je domaći tim neprestano napadao protivnički gol, pa se njihov golman dosađivao oslonjen na stativu. Adem je bio iza njegovog gola, pa mu se on obratio: ‘Daj ba, Ademe, jednu cigaru da iznenadim pluća!’. Adem mu je dao cigaru, pa je golman ‘zadimio’ među stativama. Ali ako je on iznenadio svoja pluća, onda je i Adem iznenadio njega, jer ga je fotografisao kako puši na golu. Kada je slika izašla u novinama nastao je belaj. Golman kažnjen zbog nesportskog ponašanja, sudija kažnjen što nije vidio da mu puše, a Adem pohvaljen što se ‘bori’ protiv nesportskog ponašanja na terenu!

FILDŽAN LIGA je bila radost za dušu i za oči hiljada Sarajlija, koji su provodili nedjeljna jutra na gradskim šljakastim terenima!

piše: Mirza Hasanefendić