Sjedeći ‘ala turko’ na sećiji, uz omiljenu ćasu graha sa suhim mesom i bokalićem pića koje od milja zove, tepa mu, ‘kakara’, Alijaga iz Pasije mahale, gore na Kartalu, decidan je i jasan. Na osnovu ličnog iskustva, ali i stručnog ispitivanja pa i istraživanja, nepobitno je utvrdio da se autohtone Sarajlije dijele na akšamlije i poguzije. Na prvi pogled reklo bi se da između njih nema razlike, ali su one, po Alijagi, drastične. Akšamlije meze, dok poguzije jedu mezu. Tako je to gore na Vratniku, Kartalu i Bistriku, pa i čitavom Šeheru.
Vrijeme je da se krene, a Vratničani i Bistričani hodaju polahko, hite polahko, rade ako im se radi – polahko, misle polahko, eglen vode polahko, ustaju polahko, polahko jedu i piju, polahko liježu na mehke dušeke, i sve tako do akšamluka. Važno je da je insan zdrav i da se još koji puta proakšamluči. S akšamlukom se počinje nježno, kao sa ženom, jer je to događaj koji se cijeli dan s nestrpljenjem iščekuje. Kod memli Bistričana situacija je nešto kompliciranija. Bez sunčanog orijentira, oni napetih ušiju osluškuju kada će s vratničke strane da se začuje zveket sahana, demirli tepsija i bokalića. Kada je sve potamam, kreće se s akšamlučkom himnom: Ah, meraka u večeri rane. To je trenutak kada domaćice polažu ispit znanja i zvanja.
Akšamlije najviše vole jemeke koji se ne žvaču, lete sami niz grlo. Pritisneš jezikom i ode. Ponekad se na meniju nađe i pita furdenjača, koju majstorski umije napraviti buregdžija s Bjelava. Za akšamluk‑sofrom sjedi probrano i provjereno društvo. Nema tu mjesta za one što, ne daj Bože, jedu mezu, trune, plaho vaze, ne umiju da se smiju, neće da tiho, pa makar kako znaju i umiju, puste glas i zapjevaju. Sve u svemu, u društvu akšamlija nema mjesta za one što trune u mezu. Kada prvi akšamlija ustane da protegne noge, znak je za kahvu sikterušu. Kod kuća će ih, po običaju, dočekati njima znana tugovanka: ‘Teško meni u Saraj'vu samoj, sama legnem i sama ustanem…’ Sutradan će se kod aščije Hadžibajrića na čorbu, pače od glavuše, tripice, onda opet do nove nafake, valja nešto i da se radi zbog akšamluka.
Nasuprot akšamlijama, sarajevske poguzije skoro su pa iste. Razlika je jedino u tome što akšamlije meze, a poguzije jedu mezu. Utočišta za poguzije bila su brojna, a kultno okupljalište u ono vrijeme bilo je u “Treski” kod Hajdara. Janjad je pekao dedo Hošo, uz sjetnu i pomalo tužnu pjesmu Kad ja pođoh na Bentbašu, potom tranžirao i sjekao i s umijećem na ovale aranžirao, tako da poguzije koje su zazirale od buta kao šejtan od polumjeseca i zvijezde nisu ni primjećivale da ga upravo jedu. Goste su dočekivali, služili i po stolovima razbacivali ovale pune mesa, lukmire i bokaliće s “tri šljive” nervozni Mujo, naivni Nail i mlađahni Keno.
U jedanaest sahati po vremenu deda Hoše s ražnja je silazilo prvo, sočno, mirisno, boje patinastog zlata janje, stiglo jutros, odozdo iz Hercegovine, kada je krenulo da čopka travu zanovjet. Bio je to znak za poguzije da je došlo i njihovo vrijeme. U startu je redovno dolazilo do gužve i prepirke oko zaporaka. Svi bi da startaju s ovom delicijom što se onako vruća za prste lijepi iako im je nervozni Mujo stručno objašnjavao da janjad nisu stonoge. Prvi gutljaj i prvi zalogaj vruće janjetine bili su razlog i da se onako horski čuje starinska: ‘Mošćanice, vodo plemenita, usput ti je, selam ćeš mi dragoj…’
Između dva janjeta prelazilo se na kašiku i kusala se zakiseljena čorba, tripice ili pajšla. I sve tako dok posljednje janje ne siđe s ražnja. Na kraju, kao preventiva da ne dođe do požara u stomaku, obavezno se ispijala pivara teretuša, potom, pohiti polahko, pa u bešu.
piše: Hasan Fazlić
od aksamlije do pijandure je kratak put