Homofobija po balkanski

Moj brat uvijek priča neke smiješne priče iz Toronta, najčešće vezane za religiozne grupe. Jehovini svjedoci, Novorođeni kršćani… i stotine drugih. Onda daje humoristični zaključak: “Znaš u ovoj demokratiji je garantovana sloboda vjere, ali nije zagarantovana sloboda OD vjere.”

Pričao mi je više puta o paradi homoseksualaca u Torontu, koji je drugi grad na svijetu po broju homoseksualaca koji žive u njemu (prvi je San Francisco), i pokazivao mi slike koje je njegova prijateljica napravila, jer to je pravi spektakl. Bilo mu je jako smiješno i posve je bio naklonjen grupi arapa muslimana, koji su goli do pasa međusobno držali peškir na kome je pisalo “El Fatiha Society”, i objašnjavao mi kako im Islam ne dopušta homoseksualizam (kao da ja to ne znam), a oni bi jadni željeli i da ih vjera prihvati takve kakvi jesu. Inače ga u Canadi sekira kada vidi male djevojčice zamotane maramama kako idu u školu sa ostalom djecom. Činilo mu se to mnogo jačom razlikom nego kod nas, a žao mu djece koja nemaju izbora, nego im se nameće nešto o čemu nemaju pojma, osim da se razlikuju od vršnjaka. Uvijek bi dodao kako smo sretni što smo odgojeni u ateizmu, jer to šta formira dječiji mozak do 6-7 godine, obično ga zarobi doživotno. Tako da se ovim momcima na paradi od srca smijao uz odobravanje, stalno im je pokazivao palcem gore.

Kako su meni ovo tužne teme, iako ih moj brat priča sa humorom, težinu toga i sam osjeća, a meni uvijek na takve teme uvijek zvone stihovi pjesme Neila Younga – “When God made me”:

(…)
Did he create just me in his image
Or every living thing?
When God made me
Was he planning only for believers
Or for those who just have faith?
(…)

Neki dan, opet moj brat, umire od šege prepričavajući sljedeći događaj. Uveli u nastavu više škola, u Torontu, afirmaciju homoseksualnog opredjeljenja. U jednoj takvoj školi imali su dječaka čiji su roditelji Grci. Maleni je došao kući sa slikovnicom “Princ i princ”. Odu oni u školu, ljuti k\'o puške, da šta je to, da kako to, da kakav je način da se djeca uče bolesnim stvarima. Direktor je objasnio situaciju, rekao da homoseksualnost nije bolest, i da ga djeca trebaju prihvatiti kao normalno jer to brani ljudska prava i sprječava diskriminaciju, te oni kao škola u demokratskom društvu imaju obavezu da tu temu uvedu u odgoj i obrazovanje. Ljuti Grci, naročito otac. Nimalo ubijeđeni u demokratske stavove, ispišu dijete iz te škole, prepišu ga u drugu i priušte sebi malo mira. Nije prošlo ni 2 mjeseca kad iz te nove škole nosi dječak slikovnicu sa bajkom “Uspavani princ”, kojeg iz stogodišnjeg sna budi … drugi princ. Grk poludi, opet se ode svađati u školu, međutim sazna da je državni program takav, i da će sve državne škole imati isti program. Ne znamo nastavak ovog događaja ali to ga čini još zanimljivijim jer možemo samo pretpostaviti kako teku “muke po Trnoružcu”.

To me podsjeti na događaj iz moje blizine. Sin mojih prijatelja, momčić od 16 godina, htio je napraviti piercing na donjoj usni. Pita momčić mamu hoće li mu dozvoliti, a mama ga pogleda sa smiješkom i kaže:

“Možeš mili, ali znaš da ja nemam novaca, to je 100 eura.”

Dečko je bio tužan, a mama je, da ga utješi, pošla s njim da traže tatoo shopove. Nađu jedan veći, higijena sumnjiva, jedan pokrupan momak, u majici bez rukava, sav istetoviran po rukama, pokaže im ponudu, pištolj i “municiju”, tj. vrste nakita. Sve to zbilja skupo jer je tek ušlo u modu. Zahvale se oni i odu. Nađu drugi, manji tatoo shop. U njemu jedna podebela prsata plavuša, živjela u Francuskoj, istetovirana po lijevoj mišici i lijevo na grudima sapetim u široki dekolte, tetovira jednog nabildanog profesionalnog vojnika u potkošulji. Nije imala vremena da pokazuje sama pa je samo mahnula tatoo mašinicom da sami pogledaju šta se nudi i nastavila raditi. Cijene iste. Mama ne bude lijena i nazove plastičnu kirurgiju da pita koliko je to kod njih jer je nju najviše sekirala sumnjiva higijena po tim tatoo shopovima. Kaže njoj doktor:

“Gospođo, mi to ne radimo, a i da hoću ne znam ni kako bih to uradio. Nemojte se plašiti, tatoo shopovi imaju pištolje sa sterilnom municijom i to onda fino zaraste sa tim umecima od finih legura.”

Sjednu mama i sin i ona mu kaže kako je smislila strategiju.

“Hajde ti pitaj tatu, da ti dâ pare.”

Roditelji su razvedeni, otac je ljekar i dobro zarađuje, a majci, po balkanski, ne šalje novac za djecu. Dečko se dogovori s bratom i odu s tatom na pizzu. Saopšti on ocu škrtim stidljivim riječima šta želi, a gori od želje da to napravi, jer mu se sviđa djevojka koja ima isto to, i koliko je lijepa, toliko i šaljiva, jer kad pije vodu štrca je kroz rupicu između usana i brade gdje joj je probušena naušnica. Međutim, tata pocrveni, potpuno poludi i počne da viče:

“Šta je sljedeće? Hoćeš li sutra doći da mi kažeš da si peder?

Na to se stariji brat dečka o kome je riječ naljuti i, koliko god je otac vikao, toliko i on vikne:

“I da je tako, ti si prvi koji bi to trebao razumjeti!”

Stari i dalje ludi:

“Je li to od tvoje mame vjetar puše?”

Mama je imala prijatelja homoseksualca i uvijek bila otvorena za sve ljude.

Ode dečko s bratom tužan kući. Raja su ga tješila, te nemoj da te jalija tuče po gradu, te što ćeš izazivati. Jedan od prijatelja je bio posebno konstruktivan pa mu kaže, onako malo uličarskim žargonom:

“Ma nemoj toooo, da te barabe biju. Probuši jezik, niko ti ne vidi, a samo ti treba zna!”

Dečko se samo nasmijao i priča je tu završila. Mama mu je nabavila “lažnjake” koje je malo nosio, izgustirao i skinuo.

Poslije toga, moj sin je bio u kući svoje prijateljice. Na tv-u je bila neka epizoda serije “2 metra pod zemljom”. U jednoj sceni su se dva mladića – bijeli i crni – “zažvalili”, a prijateljicina mama, inače psihijatrica, samo ugasi TV. Pita mene sin:

“Mama kako to, ona psihijatar, a ne dâ djeci da to gledaju?”

“Ne znam sine.”, odgovorila sam.

Mi smo je gledali jer je serija odlična.

Onda se meni u cijeloj ovoj jačajućoj tendenciji homotolerancije i još jačoj homofobiji, desi razgovor sa mojim profesorom. On je protestovao zašto to prikazuju na TV, jer “djeca mogu postati homoseksualci ako to gledaju”. Ja ga slušam i smijem se. Pitala sam ga da li to u njemu budi neke sklonosti. On je zanijekao:

“Bože sačuvaj!”

“Pa zašto mislite da bi to moglo promijeniti bilo čije seksualno opredjeljenje? Mislim da je to nemoguće.”

Gledao me je širom otvorenih očiju i rekao:

“Pa u pravu si.”

I otišao prilično umiren.

Homoseksualnost je, mislim, prije tridesetak godina, nakon stava da je to poremećaj, medicinski proglašena seksualnim ponašanjem drugog reda. Desilo se to konsenzusom svjetskog vrha medicinskih eksperata. Približno 11% stanovnika u cijelom svijetu je homoseksualno.

U Sloveniji su 10% stanovništva alkoholičari. Oni se dobro vide, a homoseksualci se mnogo manje vide. Ako dnevno vidite prosječno 7 alkoholičara, homoseksualaca se vidi 1 na mjesec.

Čudno je da društva nisu osjetljiva na alkoholičare, a na homoseksualce jesu. Iritira me to. Ovo govorim za balkanske zemlje, jer Slovenija ima visok nivo homo tolerancije.

Homoseksualizam postoji i među životinjama. Žene lakše podnose život u seksualnoj apstinenciji, a muškarci teže, pa se među muškarcima u vanrednim okolnostima (internati, zatvori) dešava “prisilni homoseksualizam”. Ne uvijek pod prisilom nekoga nego se to kao termin više odnosi na situacije pod prisilom.

Homoseksualci su, kao i svi ostali, jednostavno nesavršeni ljudi. Priroda nije dozirala iste količine hormona svakom čovjeku, tako da osim hemafrodita, postoje i ti prelazni oblici, za koje su oni sami najmanje krivi. Postoji i dio ljudi koji su radi nedostatka ljubavi roditelja istoga spola (proučavanja pominju djecu autoritativnih vojnih lica), ako su “na vagi”, lako prebace na “drugu stranu”, ili jednostavno psihološki uopće nisu seksualno definirani jer im ličnost nije sazrela (to su najčešće biseksualci).

Neukost velike većine ljudi koji su homofobi poistovjećuje homoseksualce sa manijacima. Manijaci postoje i među heteroseksualcima i to je posve druga kategorija ljudskog ponašanja. Homoseksualizam nema razloga da bude problem. Homoseksualci imaju iste osjećaje kao i ljudi koji to nisu, umiju da vole jako nježno, znaju da pate i da umiru zbog ljubavi, kao i svi drugi, pa ne vidim šta je tu izopačeno i neprirodno. Priroda ionako zna biti jako okrutna. Nauka kaže da je pedofilija neizlječiva. To nas s pravom treba mnogo više brinuti jer šta tu učiniti?

Zgražanje nad ljudima koji su homoseksualne orijentacije, kao i nad onima koji to nisu u stanju da prihvate, nikome ne ide u korist. Edukacija, informiranje, sloboda izbora je ono što treba provoditi i u svom mikro-okruženju. A mi smo tako daleko od običnog prihvaćanja homoseksualaca. Koliko smo još daleko od istospolnih brakova? Pošto oni imaju normalne partnerske zajednice, kućanstva, iste troškove, radni staž, imovinu i penzije, nije pravedno da su uskraćeni za nešto što svi drugi ljudi dobiju “onako”. Pa i ono najdelikatnije. Zašto oni ne bi imali pravo na djecu? Kakvi to monstruozni mozgovi ne dozvoljavaju da nesretna i napuštena djeca ne dobiju ljubav i dom? Ja to ne razumijem.

HOMSEKSUALIZAM NIJE BOLEST, A TO ZNAČI DA NIJE NI ZARAZAN!

piše: Jasenka Cico, Ljubljana