Ako umjetnine iz Kolekcije Ars Aevi zaista budu vraćene njihovim autorima (mada je i sama najava dovoljno zastrašujuća), nadajmo se da će ti isti umjetnici, kao i vlade država koje su pomagale opremanja umjetničkih prostora, otvoriti međunarodni sud za zločine počinjene nad kulturom i umjetnošću u Bosni i Hercegovini. Pa neka nam sude, zaslužili smo.
Iako smo gajili nade da će neko iz vlasti reagovati i prekinuti nacionalno poniženje i spasiti Kolekciju hitnom intervencijom i ispunjavanjem obećanja datih povjereniku UNESCO-a za Kolekciju Ars Aevi, italijanskom arhitekti Renzu Pianu, to se nije desilo. Sramota koja bi uslijedila ako se uistinu izvrši najavljeni proces vraćanja umjetničkih djela, bila bi dovoljna da se zauvijek oprostimo od mjesta na kulturnoj mapi Evrope i svijeta. Inicijative tipa Kulturna prijestonica Evrope i slične zauvijek bi pale u vodu, jer niko ne bi vjerovao da mi zaista mislimo bilo šta ozbiljno kada su kultura i umjetnost u pitanju. Svakako smo pozatvarali muzeje, nacionalne galerije ne rade i ostalo je još samo malo pa da kulturološko čišćenje gradova bude u potpunosti realizovano.
Ako umjetnine iz Kolekcije Ars Aevi zaista budu vraćene njihovim autorima (mada je i sama najava dovoljno zastrašujuća), nadajmo se da će ti isti umjetnici, kao i vlade država koje su pomagale opremanja umjetničkih prostora, otvoriti međunarodni sud za zločine počinjene nad kulturom i umjetnošću u Bosni i Hercegovini. Pa neka nam sude, zaslužili smo. I ne samo za zločine nad umjetnosti i kulturom općenito nego ne bi bilo loše uključiti i nekulturu u saobraćaju ili ponašanje na ulici, ni tu nam ne ide najbolje. Trotoare smo davno prestali poštovati, smeća po planinama ima više nego žirova i šišarika.
Ars Aevi je samo vrhunac kulturne kataklizme. Sramota što umjetnička djela nemjerljive vrijednosti stoje a da ih niko ne može pogledati kada želi, dovoljan je poraz čitavog projekta. Kakva korist od umjetnina ako niko ne može uživati u njima? Kako očekivati od vlasti, koja projekat Ars Aevi nije uspjela osoviti na stabilne ekonomske noge godinama, da riješi problem oko kirije preko vikenda? Iluzorno je, naravno, i vjerovati u dugoročna rješenja. Budimo pošteni: iako je neupitno postojanje Muzeja savremene umjetnosti u glavnom gradu jedne evropske države, kako mi možemo očekivati od stanovništva koje jedva dočeka nacionalni neradni dan da bi prljalo svoju prirodu, da ide redovno u jedan takav hram umjetnosti? Pa nije ni Zemaljski muzej, koji također čuva nemjerljivo nacionalno blago, propao samo zbog izostanka podrške vlasti. Ne, propao je jer ga niko nije posjećivao.
Upravo zato, možda je najavljeni akt Envera Hadžiomerspahića, koji nije žalio “ofirati” sebe protestujući na glavnoj sarajevskoj ulici kako bi ukazao na probleme, savršeno rješenje. Gospodo umjetnici, hvala Vam mnogo na Vašem poštovanju našeg digniteta koji smo sačuvali kroz hiljadu i kusur dana opsade, ali mi smo taj dignitet sa zadnjim ispaljenim puščanim metkom izgubili. Vraćamo Vam Vaša umjetnička djela u želji da će naći svoj novi dom gdje će biti poštovana. Ovdje sigurno neće, jer mi ne poštujemo ni sami sebe.
piše: Nisad Selimović