Nekada davno, sedamdesetih godina, u Sarajevu je izlazio nedeljni časopis sarajevski ‘Svijet’. U crno-bijeloj tehnici, po dimenzijama upola manjim od današnjih dnevnih novina, objavljivane su priče o zbivanjima u svijetu, politici, modi, filmu, sportu…
Mirko Vurdelja Crkvenjaš
Petkom popodne svi smo trčali u trafike da kupimo sarajevski ‘Svijet’. Prvi članak koji smo čitali se nalazio na pretposljednjoj stranici koja je nosila naslov ‘Isljednik je došao’. To su bile kriminalističke priče i sve su završavale uspješnom intervencijom inspektora Mirka Vurdelje zvanog Crkvenjaš.
Crkvenjaš je bio primjer uspješnog policijskog radnika. Visok, mršav, pametan, lijepo obučen, elegantan, gospodskih manira. Znao je par stranih jezika i osim hvatanja kriminalaca bio je vrlo uspješan u lovu na lijepe žene. Bio je sušta suprotnost onim glupim drotovima koje smo svakodnevno viđali na ulici i smijali im se.
Svi Crkvenjaševi poduhvati bili su plod inteligencije i niti u jednoj njegovoj intervenciji nije upotrebljen pištolj. Vrlo uspješno je znao otkriti blagajnicu koja je u nekoj samoposluzi ukrala 200 dinara ili uhvatiti lopova koji je nekom dječaku ispred kina ‘Partizan’ ukrao sat sa ruke.
Ne znam da li je uopšte i postojao taj Crkvenjaš ili je bio samo plod bujne mašte mladih novinara sarajevskog “Svijeta”. Ja hoću da vjerujem da je postojao i da nas sada sa nekog brežuljka na Barama gleda i vrti glavom. Jer, eto, nije nam bilo dobro dok nas je on čuvao i hvatao lopove.
Zato, dobri moj Crkvenjašu, neka ti je slava i HVALA ti za ona divna vremena i za onu sigurnost koju smo imali dok si ti bdio nad našim bezbrižnim snom.
piše: Dragutin Nikolić