Lav Mantula je jedno od onih imena koja neopravdano padaju u zaborav kada se priča o ovdašnjim velikanima fudbala. Njegovo ime ćete, pri nabrajanju velikih imena FK Sarajevo, čuti rijetko ili nikad iako je u prvoj deceniji nakon Drugog svjetskog rata bio jedan od najboljih odbrambenih igrača.
Lav Mantula
Rođen je 8. decembra 1928. godine u Sarajevu. Pred sami kraj rata, iako još maloljetan, postao je partizanski kurir, a čim se rat završio, uniformu je zamijenio sportskom opremom. Iako je bio izuzetno talentovan za zimske sportove, prije svega skijanje i klizanje, njegova najveća ljubav je bila fudbalska lopta. Odmah po osnivanju Udarnika, pristupio je njihovim redovima, ali se nije dugo zadržao. Skupa sa Nerćesom Novom, napustio je Udarnik i pristupio redovima gradskog rivala, Slobode. Sa samo 17 godina postao je standardni prvotimac Slobode, igrajući na poziciji halfa. Sloboda je uskoro postala Torpedo, potom i Sarajevo, a dres sa brojem 4 je i dalje bio rezervisan isključivo za Mantulu.
Lelo, kako su ga zvali saigrači, bio je preteča modernih defanzivaca, veoma okretan i brz, sjajan tehničar, koji se nije libio organizovati napade sa svoje polovine. Dobre igre u dresu Sarajeva, s kojim je dva puta ulazio u Prvu saveznu ligu, nisu mogle ostati neprimjećene. Klubovi velike četvorke su konstantno tražili način kako da ga dovedu u svoje redove, a najbolja nagrada stigla je u oktobru 1950. godine kada ga je selektor Milorad Arsenijević uvrstio na reprezentativni spisak za prijateljsku utakmicu sa Austrijom. Mantula je tako postao prvi fudbaler Sarajeva koji se našao na reprezentativnom spisku, ali je poraz Jugoslavije u Beču odgledao sa klupe za rezervne igrače. Iste godine kao gostujući igrač BSK odlazi na internacionalnu turneju, gdje oduševljava svojim igrama čelnike italijanske Atalante, koji ga na kraju ipak nisu uspjeli ubijediti da napusti Sarajevo i Jugoslaviju.
Naredna 1951. godina, donosi novu ofanzivu vodećih jugoslavenskih klubova, a najuporniji je bio Dinamo, koji je bez znanja čelnika Sarajeva, pred kraj godine uspio isposlovati Mantulin prelazak na Maksimir. Tako je krajem 1951. godine Lav Mantula prešao u redove Dinama, a kuriozitet je bio da je upravo on bio jedan od krivaca za Dinamovo neosvajanje titule te godine. Sezona se tada igrala po principu proljeće-jesen, a tri kola prije kraja Dinamo je imao pet bodova više od Crvene zvezde, kada je krajem oktobra na Maksimiru gostovalo upravo Sarajevo. Zagrebački plavi trebali su pobjedu kojom bi i teoretski ovjerili osvajanje šampionske titule. Sve je bilo spremno za veliko slavlje, ali ga je pokvario novajlija iz Sarajeva, koji je bio najbolji pojedinac u velikoj pobjedi Sarajeva od 3:1. Dinamo ni u posljednja dva kola nije uspio doći do pobjede, pa je titula umjesto u Zagrebu, po prvi put završila u vitrinama Crvene zvezde.
Ubrzo nakon tog događaja, Lelo prelazi u redove Dinama. Uzalud su bili protesti Sarajeva, koje ga nije uspjelo vratiti u svoje redove. Fudbalski savez Jugoslavije je ostao nijem na zahtjeve s Koševa o poništenju ovog transfera, a jedina utjeha bila je suspenzija, zbog koje je Mantula morao sačekati više od 6 mjeseci na svoj zvanični debi u dresu Dinama. Na Maksimiru se zadržao tri godine, gdje je također bio standardni prvotimac, a sa Dinamom je 1954. godine osvojio titulu prvaka Jugoslavije, da bi u septembru napokon debitovao i za reprezentaciju Jugoslavije. Mantula je tako postao prvi Sarajlija koji je zaigrao za državni tim, nakon Drugog svjetskog rata.
Poslije Dinama, tri godine brani boje Zagreba, da bi 1958. godine karijeru nastavio u Švajcarskoj, gdje je s mnogo uspjeha nosio dresove Servettea i Siona. U posljednjoj sezoni u Sionu, bio je na funkciji trenera-igrača, a po završetku igračke karijere nastavio se baviti trenerskim poslom u fudbalskoj ligi Švajcarske. I nakon odlaska u penziju, ostao je da živi u Cirihu, gdje je i preminuo 2008. godine.
Pored sjajnih igara, Mantula je u historiji tima sa Koševa ostavio neizbrisiv trag jednim zanimljivim događajem, koji se desio u ljeto 1962. godine, kada je žrijeb odredio da Sarajevo igra u istoj grupi Rapan kupa sa Servetteom, čiji je kapiten bio upravo Mantula. Nakon utakmice na Koševu, Mantula je posjetio klupske prostorije, te je u razgovoru sa čelnicima kluba predložio da Sarajevo preuzme boju dresova od Servettea. Njegova ideja se dopala svima u klubu, pa je na narednoj sjednici klupske skupštine donesena historijska odluka, da Sarajevo odabere bordo za svoju stalnu klupsku boju. Originalni prijedlog, boja trule višnje, se nije baš dopala rukovodećim ljudima, koji nisu bili sigurni kako će nešto “trulo” biti prihvaćeno kao standard u tadašnjem sistemu, pa je ipak odlučeno da se boja nazove svojim pravim imenom – bordo. Sarajevo je, tako odbacilo bijele i svijetlo plave dresove, te prihvatilo novi identitet i zauvijek postalo bordo tim.