“Nekada smo tri dana dernečili i jedan se oporavljali. A danas jedan dan pijemo i tri dana pokušavamo doći sebi.”
Jedan relativno poznati Sarajlija ima simpatičan porok. Kad se napije, voli pjevati na karaokama. I to ne obične pjesmice, nego zahtjevne rock klasike, one koje ni originalni izvođači ne mogu izvoditi čitav pjevački vijek, nego samo dok su u punoj snazi. E, taj samoljubivi egzemplar jednom je prilikom javno izveo Child in time. Tamo gdje bi i Ian Gillan zadrhtao, on je stoički izdržao. Bar se njemu tako činilo. Zašto su ga istjerali iz kafane i još poslije toga zaganjali kamenicama, to mu ni danas nije jasno i on sve tumači ljudskom zlobom, “koja nema granica”.
“To što ja mogu isolirati u vazduhu, to Ritchie Blackmore ne može ni na gitari”, hvalio se kasnije ovaj virtualni gitarski rock heroj, ali bez velikog uspjeha kod publikuma. Pitate se vjerovatno kakve sad veze, nakon Gillana, ima Blackmore. Pa moj je prijatelj, kada se obloče, kompletan Deep Purple, pet u jedan: on pjeva, solira na nevidljivoj gitari, udara u bubnjeve kojih nema, odvaljuje nepostojeći bas i bolje od Jona Lorda surfa virtuelnim orguljama.
A ujutro? Šta sa ovim i njemu sličnim slučajevima bude ujutro? S prvim povraćanjem ništa od entuzijazma prethodne noći ne ostane u životu. Umjesto neprimjerene mladalačke euforije, njegovom glavom bjesne kajanje i mrzovolja, zaborav i glavobolja, suluda obećanja da neće nikada više.
Kažu da Bog zbog pijanstva ne kažnjava na onom svijetu, nego kaznu isporučuje već sljedećeg jutra, u formi mamurluka i njegovih sekundarnih tegoba. Charlesu Bukovskom pripisuju autorstvo ove izjave: “Kad pijem, pomisim da sam Bog. A on me već ujutro podsjeti gdje mi je mjesto.”
Mamurluk u mladosti i mamurluk kasnije, to su dvije oprečne civilizacijske nepogode. Irvine Welsh, škotski pisac, osim po Trainspottingu, poznat je i po suicidnoj konzumaciji droge i alkohola. Što je taj mogao skrkati u sebe, malo bi se ko usudio. Ali samo dok je bio mlad. Godine su iz ove oblasti donijele neka neugodna ograničenja: “Nekada sam mogao izaći, ušlagirati se, ustati sljedeći dan i biti dobro. Sad samo želim da se vratim u krevet, da se tamo samosažaljevam i izležavam, znojeći se i stenjući….”
A Branko Đurić Đuro, bosanski maštovit kada treba definirati takve prirodne katastrofe kakve su mamurluk i starenje, kaže: “Nekada smo tri dana dernečili i jedan se oporavljali. A danas jedan dan pijemo i tri dana pokušavamo doći sebi.”
Zar mislite da je slučajno što nauka sprema prvu ekspediciju na Mars, a još nije u stanju ni opisati efikasan lijek za mamurluk. Zajedno s perpetuum mobile, prašak za postalkoholne tegobe i dalje ostaje nedostižna znanstvena tajna. I dobro je što je tako. Jer kada bi taj mirakul postojao, onda bi opijanje izgubilo smisao. Nema mamurluka – nema stida, kajanja, samooptuživanja i proklinjanja sudbine. Svijetom bi umjesto dolara i jena vladale piva i brlja, a razlika između pomućenog i racionalnog uma potpuno bi nestala. Da ne kažemo isparila.
Zamislite, probudite se ujutro, nije vam muka, ne povraća vam se, ne razvaljuje vas glava, sjećate se svake svinjarije od sinoć i – zaboli vas neka stvar za svaku od njih. Pa gdje bi ovaj svijet otišao bez postalkoholnog kajanja? Strah od mamurluka i njegove akutne tegobe posljednja su brana pred globalnim odljepljenjem.
Priroda mamurlučenja često zavisi od vrste otrova koji se konzumira. Postoje pića koja udaraju u glavu. I ona koja udaraju u noge. Znate šta im je zajedničko? Pa to što udaraju. Od jednih ševeljate dok hodate, od drugih mrljavite dok pričate. Ali i od prvih i od drugih ujutro ste preloši. Pitanje je časti da se, dok traje oblokavanje, pije preko mjere i iznad kapaciteta sopstvenog organizma. Tako da mu ga mamurluk dođe nešto kao rezultat sopstvene precijenjenosti, čisto fiziološka razlika između onoga što smo unijeli u sebe i onoga što bi bila naša prirodna granica. Svaka piva, uronjena u nepripremljen i nepodmazan organizam, porodit će onoliko mamurluka za koliko je recipijent maligana precijenio sebe.
Pitanje mamurluka posebno postaje dramatično u starosti. Da je pameti, kao što nije, svaki razuman štovatelj alkohola nakon pedesete godine trebao bi pivu objesiti o klin. I prihvatiti se mlaćenice, smreke, himbera, salepa i sličnih meditativnih stimulansa. Jer za opijanje je potreban ozbiljan kuvet, a u ostarjelom muškarcu, to svi dobro znamo, ima svega osim kuveta… Imati 50 i više godina, to znači raspolagati s 15 do 20 posto vitalnog potencijala (to je onaj potencijal za pravljenje belaja i salijevanje maligana) kojim ste raspolagali na vrhuncu života, tamo negdje između 20 i 25 godina. A s 15 posto potencijala vi ste samo ostaci preklanog hedoniste kakav biste voljeli i dalje biti. I kakav više nikada biti ne možete.
Zato, kada zalutate u kafanu s karaokama i i naletite na ocvalog hipika kako izvlači Child in time iz petnih žila, nemojte se baš previše smijati. To odlazeće generacije pokušavaju pokupiti posljednje mrvice svoje mladosti. Vaša poruga je suvišna jer već ujutro Zvijezda Možeš Biti Ti shvatit će kakvu je budaletinu prethodne noći od sebe pravio. Kažu da alkohol iz organizma izađe najkasnije za 24 sata. To ako govorimo o fiziološkim posljedicama. Postoji i nešto što se zove psihički efekat i što je kafanska naučna misao davno apsolvirala: piješ pet sati, spavaš sedam i kaješ se 48. A onda opet sve ponovo. Hotjelo se ovdje reći ovo: mamurluk je iz raja izašao, Bog ga blagoslovio.
piše: Ozren Kebo