Ovo je moj asfalt, moje stepenice od gelera, moje mjesto pod suncem, spomenik mog vremena.
Kontra iz Sarajeva
Topli dani u julu prepuni slobodnog vremena. Puno prilika za mislit, al’ u suštini se ne mijenjam. Samo sve iskuliram od temelja do raspleta, puno priče ne dopire u moj svijet zaseban. Gledam u to sunce što probija iz oblaka – daje svjetlo snovima o lijepom čudu od grada. Sarajevo obasjava svaku moju misao, svaki dah što sam disao i svako slovo pisano.
Od dana kad se plisamo – ko će prvi branit’ – svako dijete ostaje istrajno. Sarajevsko, ustvari. Piva je u ruci, u džepu ‘Drina’ i par maraka. Budim se u dvan'est, popijem jutarnju na prozoru, vidim svoj grad. Na zidu sliku Brozovu pogledam i zamišljam – Sarajevo je mirnije, kulturnije, čak i zadnji šljam.
Ovo je moj asfalt, moje stepenice od gelera, moje mjesto pod suncem, spomenik mog vremena. Opucana lopta, dva kamena k'o stative. Prvi poljubac, prve ‘Drine’ i prve pive, prva lažna ljubav, prvo slomljeno srce, prvi khm, kako me samo fat'o srklet. Prvi pravi nastup – kako sam zamuc'o ofirno, drugi pravi nastup – već mikrofon sam pokid'o. Prvi dernek i prvi put visio do zore, prvi put bez staraca laganice na more, prvo noćno kupanje, pa prehlada što slijedi, pod alkoholom brukanje al’ mi uspomena vrijedi.
Naježim se, sjetih se, kol'ko je to meni ogromno. Nema tog mjesta da mi zamijeni Vilsonovo. Borak i Grbavica, Skenderija, moj kolodvor. Kakva situacija – hajmo se vratit’ ponovo?