Putopisac Tim Johnson u reportaži za portal The Globe and Mail prikazuje Sarajevo očima stranih turista.
Rupe od metaka su prva stvar koju ćete primjetiti kada dođete u Sarajevo. Stotine njih na svakoj zgradi. Hiljade u svakom naselju. Fasade zgrada kao da su ‘pošpricane’ rupama od metaka, ali i kraterima velikih granata, koje su dolazile ‘vrišteći’ iz cijevi teškog naoružanja smještenog na okolnim brdima Sarajeva. Izgleda kao da je neka glupa grupa doseljenika odlučila da izgradi gomilu stanova u sovjetskom stilu usred polja za testiranje municije.
Ove depresivne slike su vizualno naslijeđe gotovo četiri godine opsade, najduže koje je jedan glavni grad pretrpio u modernoj historiji, započete 1992. godine, kada su bosanski Srbi okružili taj grad, ugušili ga i isključili iz vanjskog svijeta. Ta blokada je jednu od najljepših evropskih i historijskih metropola – mjesto koje je samo osam godina ranije bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara – pretvorila u ratnu zonu.
Ali, izdižući se iz pepela, Sarajevo se obnovilo i pripremilo se da ponovo ugosti putnike. Sada je vrijeme da posjetite ovaj sjajni grad, sa novim hotelima, trgovačkim centrima i drugim zdanjima, u kojem su ljudi i dalje pristupačni, gostoljubivi i nesputani masovnim turizmom. Često nazivano ‘evropskim Jerusalemom’, Sarajevo sjedi na historijskom raskršću između Istoka i Zapada, u kojoj četiri velike religije – islam, judeizam, pravoslavlje i katoličanstvo – susreću. Sve četiri daju vizuelni pečat na naslijeđe grada: minareti, zvonici i lukovi kupola stoje gotovo rame uz rame po cijelom gradu.
‘Ovdje možete prošetati od džamije do katedrale, a zatim do sinagoge, sve za pet minuta. Možete se čak popeti na brežuljak i čuti molitve svih religija zajedno.’, kaže Adnan Zuka (26) student i moj vodič. On mi pokazuje glavne znamenitosti Baščaršije, najstarijeg dijelu stare jezgre grada Sarajeva, koji liči na četvrtinu anadolijske strane Istanbula. Sarajevo je bio važan grad u vrijeme turskih osvajanja, koji su ovdje vladali više od 400 godina, osnovavši grad oko 1450. godine, oblikujući ga prema svom – turskom – imidžu.
Šetnja baščaršijskim labirintom sićušnih staza putovanje je otkrića: mala uličica ispunjena radnjama, gdje zanatlije izrađuju nakit od pronađenih minobacačkih granata i metaka; malena džamija s muškarcima koji izgovaraju molitve; han iz 15. stoljeća, tradicionalno svratište i ostatak starog Puta svile, gdje pomodne mlade Sarajlije ispijaju čaj i puše nargilu.
Najpoznatije mjesto je najobičniji ugao ulice. Tu je 28. juna 1914. godine, Gavrilo Princip ubio nadvojvodu Franza Ferdinanda i inicirao Prvi svjetski rat. Sve donedavno, obližnji most nosio je ime ubice. U udaru na moćnu Austro-Ugarsku carevinu, Princip je postao heroj ovog grada, a prije nego su prebačeni u muzej, tu su stajali otisci njegovih stopa, dok ih je lokalno stanovništvo ‘ljubilo’ u prolazu.
Nakon obilaska Starog Grada, Zuka me vodi do ‘Tunela spasa’, uskog i mokrog 800-metarskog prolaza koji je išao ispod aerodroma pod kontrolom Ujedinjenih nacija i koji je tokom opsade služio kao jedina fizička veza Sarajeva sa vanjskim svijetom. Kroz njega je bosanska armija donosila hranu, namirnice i oružje. Nakon prolaska kroz 25-metarski tunel koji je otvoren za posjetioce, gledamo ratne snimke. Zuka je do sada nerado govorio (a ja nisam navaljivao) o teškim danima svog djetinjstva, ali se najednom, kada se sa ekrana začula sirena zračne uzbune, okrenuo i rekao: ‘Sjećam se ovoga. Kao dijete nisam znao gdje da pobjegnem. Niko nije.’
Opsada je odnijela 11.000 života. Rečeno mi je da, ako želim bolje shvatiti rat i grad, moram otići do divnih zelenih brda koja ga okružuju sa svih strana i u suštoj su suprotnosti sa svojim snježnim vrhovima. Pronalazim Nermina Kandživasa, gromadu od čovjeka koji radi kao taksista, a rođen je i odrastao u Sarajevu. On me vozi u slikovitu vožnju. Tokom opsade bio je tinejdžer. Decenijama prija rata, objašnjava, bosanski Srbi, Hrvati i Bošnjaci živjeli su u harmoniji, slaveći praznike zajedno i vjenčavajući se jedni s drugima. Ali sve se to promijenilo.
‘Krivim političare. Mislim, poznajem vas 20 godina, a onda neki političar… mi govori da pucam na vas? To je tako glupo.’, objašnjava dok se vozimo prema groblju Lav. Velika statua lava dominira brdom istačkanim bijelim grobovima. Dok šetam između krstova Srba i Hrvata i nišanima Bošnjaka, primjećujem da, dok godine rođenja znatno variraju, datum smrti je gotovo uvijek isti: 1992. Mladi i stari, žene i djeca, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, svi su nestali zajedno. Grobovi gledaju ka nekadašnjem Olimpijskom selu, stadionu i ledenoj dvorani, ostacima Olimpijade koju je Sports Illustrated nazvao ‘najslađim Zimskim olimpijskim igrama ikada’. To je podsjetnik kako se u životu grada stvari mogu brzo promijeniti.
No, dok mjesta poput Sarajeva imaju dugo pamćenje – mnogi ljudi su mi rekli da će ‘oprosti, ali nikad neće zaboraviti’ – ona također imaju duboke, snažne korijene. Kandživas me vodi do vidikovca, koji mi osim širokog pogleda daje veći uvid u ono što se ovdje dogodilo. Uokolo na obroncima, brda otkrivaju priče iz opsade, linije fronta su vidljive, staro, tamno zeleno drveće koje je krilo srpske vojnike visoko na brdu, a na donjoj strani, mladi izdanci zamijenili su drveće posječeno tokom opsade zbog grijanja. U središtu svega toga nalazi se drevni grad, još uvijek sa dahom života u sebi.
A onda zvuk poziva za molitvu – tužan plač mujezina, a, između udisaja, mekši zvuk crkvenog zvona. Mir opet ispunjava dolinu, a ovaj ‘evropski Jerusalem’ je na dobrom putu ka obećavajućoj budućnosti. ‘Neki ljudi nas žele podijeliti.’, reče mi Zuka tokom našeg putovanja, ‘ali mlađe generacije misle drugačije, mi smo svi Bosanci.
piše: Tim Johnson, The Globe and Mail