POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA je najstariji pronađeni očuvani bosanski državni dokument i jedan od najznačajnijih dokumenata bosanskohercegovačke historije. Napisana je 29. augusta 1189. godine na Bosančici, jeziku u kojem preteže bosanski jezik nad crkvenoslavenskim, s dijelovima na latinici napisanima latinskim jezikom. Ovom POVELJOM tadašnji bosanski ban Kulin, koji ju je napisao dubrovačkom knezu Gervaziju ili Krvašu, reguliše trgovačke odnose između Bosne i Dubrovnika, dajući dubrovačkim trgovcima slobodu trgovanja u Bosni bez ikakvih nadoknada. Radi se o prvom pisanom međudržavnom ugovoru na Balkanu kao i prvom diplomatskom dokumentu izdatom od jednog vladara Bosne vladaru odnosno knezu druge države. Prevod POVELJE glasi:
U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova hiljadu i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset i deveti dan, odrubljenja glave Ivana Krstitelja.
Značaj POVELJE BOSANSKOG BANA KULINA iz ugla historiografije, diplomatije, prava, jezika, onomastike i drugih naučnih disciplina je zbilja nemjerljiv. Direktor Zavičajnog muzeja Visoko Senad Hodović kaže da POVELJA predstavlja ugovor između Banovine Bosne i države Dubrovnik te važi za jedan od njenih specifikuma obzirom da je to prvi put u istoriji da je riječ Dubrovnik napisana jer su svi dotadašnji spisi koristili staro ime Ragusa: ‘Od izuzetne je važnosti što POVELJA pokazuje da su bosanski vladari imali osjećaj za komunikaciju, toleranciju i poštivanje drugog’, ističe Hodović.
Bosna u srednjem vijeku ima sve elemente državnosti. To uključuje nezavisnost od bilo koga, posebno od neke od država okruženja, ističe njenu suverenost, kao i da je njen vladar suveren koji donosi odluke čiju snagu ne može dovesti u pitanje nijedan drugi vladar iz okruženja, što jasno ukazuje da je Bosne i Hercegovina uistinu bila suverena i nezavisna država sa prerogativima, sudovima, zakonodavnom vlašću te saglasnošću sa pravnim normama koje su tada postojale. U kontekstu značaja POVELJE za državotvornost Bosne i Hercegovine u 21. vijeku profesor Omer Ibrahimagić kaže: ‘Rekao bih da je u poređenju sa današnjom Bosnom i Hercegovinom, KULINOVA BOSNA bila nezavisnija i suverenija. Danas je ovaj dokument na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine prihvaćen u onoj mjeri u kojoj se prihvata i sama Bosna i Hercegovina.
Istoričari POVELJU BOSANSKOG BANA KULINA smatraju rodnim listom države Bosne i Hercegovine, a originalni dokument se čuva u biblioteci u Sankt Petersburgu, dok se dva prepisa POVELJE nalaze u arhivi grada Dubrovnika.