Sarajevska raja na skajpu

Sinoć sam bio u Lile Hameru, Norveška. Večeras odoh u Okland, Novi Zeland i Melburn, Australija. Prije puta nikada ne pakujem kofere, ne nosim pasoš, lovu, kartice. Najvažnije je da kosu dobro rasporedim, brkove namjestim i pokušam izgledati što mirnije, veselije. Onda pripazim šta gore da obučem. Nije dobro svakog puta biti u istoj majici, košulji. A i pozadina je važna. Neće valjda uvijek biti isto cvijeće, slika. Ponekada za promjenu stavim koju svijeću, ukrasni tanjur… Za donji dio tijela nema frke. Mogu poderane farmerice, kratke hlače, ionako to na mom putovanju niko ne primjećuje. Dva, tri gutljaja đusa, ili nečeg oštrijeg i ja sam spreman kao zapeta, uzbuđena puška…

A kako je bilo u Lile Hameru?! U tom olimpijskom gradiću dočekao me je moj jaran Mimo Bešlić. Izdržao je cijeli rat u Sarajevu, pa onda godinu i po u miru i onda mu sve puklo. Kaže, bilo mu teže nego od 92. do 95. Spakovao kofere i krenuo stopama svog rahmetli oca. Miminog su starog, za onog rata, Nijemci internirali u hladnu Norvešku. Preživio je zahvaljujući pomoći dobrih, toplih ljudi iz Polarnog kruga. Poslije, kada se vratio kući, decenijama je vodio Društvo Jugoslovensko-Norveškog prijateljstva. Miminom starom je bilo lakše. Započeo je krug koji mu je sin zatvorio. Otac se vratio u Sarajevo da započne život, a Mimo je došao u Lile Hamer da nastavi život.

– Stani, ba, Paja. Smanji malo te tvoje zvučnike, pojačaj svjetlo. Da te bolje čujem i vidim. Taaako, sada je dobro! Vidiš li šta držim u ruci? Čaša crnog vina, valja mi nazdraviti našem susretu nakon 15 godina. Daj naspi i ti, pa da se kucnemo o oko kamere. Važi?

Hvatam bocu crngorskog Vranca, kupio ga u dućanu kod mog Damira Džananovića, što nam ovdje u Holandiji u svom granapu pravi ugođaj kao da smo u našoj samoposluzi na sarajevskom Marijin Dvoru.

– Hajde Mimo, vozdra i živio!
– Živio!

U Oklandu, Novi Zeland, Vedrana, razredna drugarica iz OŠ “Slaviša Vajner Čićaâ”. Početkom 1994. nekako se dokopala daleke zemlje. Izgubila je sve, čak i mali život koji je nosila u sebi. Godinama je pokušavala da mužu daruje potomke, ali nije išlo. Zato mi sada ponosno pokazuje fotografiju, crnokosog dječačića:

– Evo mi sina! Šta misliš odakle dolazi? Iz našeg Sarajeva, iz jednog doma za nezbrinutu djecu. Ma, ima ovdje da ga zbrinemo kao nikoga. Daću mu svu moju ljubav. Njemu, meni, te mom čo'eku, dolaze najljepše godine nakon decenija tuge.

Od Oklanda do Melburna, Australija, za nekoliko minuta Skype expresom. Kod koga prije?! Ima raje kao nekada na Korzu kod “Parkuše”. Lovim Dragana Macanovića Macu. Uputio me na njega, prije nekoliko dana, dok sam bio u Las Vegasu, moj jaran, Slobodan Vidović Guz, najpoznatiji sarajevski restoranski pjevač. Susret s Guzom je bio poseban. On je tada zagrlio gitaru, prihvatio se mikrofona i zapjevao neke naše stare pjesme. Hvali se kako mu je nedavno u gostima bio i dr Kemal Hanjalić, moj komšija iz Holandije, nekadašnji gradonačelnik šehera. Pjevali su, kaže, do zore i plakali. Suze su lili ne od tuge, nego od radosti što godine i hiljade kilometara ne mogu ništa sarajevskom duhu.

A i Maca je posebni izvor sarajevske osobnosti u Australiji. Okuplja raju, pjeva im, recituje, unosi nadu da ćemo svi opet biti zajedno.

– Lako ti je Maca da ih foliraš, dok imaš Skype, dobacujem mu. – Ne znam, ko je ovo skonto, ali za sve je zaslužan jaro Bil Gejts. Želim mu da do groba bude najbogatiji hadžija na svijetu. Jer, đe ima ovo? Sjediš u svojoj izgubljenosti, a s tobom svi tvoji drugari, s tobom prividnost, opsjenost mirisa “Kvarnera”, “Parkuše”, “Sloge”, Kluba novinara, “Sirana”. Zvuci Indexa, Vokinsa, Kodexa. Davorina Popovića dok svečano najavljuje: A sada, dame biraju… I sjećanje da nikada nisam bio izabran.

Turistički vodič na mojim svjetskim putovanjima, Skype ponovo zvoni. Ovog puta veliki istovremeni susret s Nerkom u Kanadi, Zokom u Hjustonu, Neckom Delićem i njegovom Slađom u holandskom Tilburgu, s Coletom u Sarajevu.
– Joj, raja, da vidite kako je Vilsonovo šetalište ozelenilo. A Miljacka nadošla, baš kao nekada kada smo se kupali kod slapova kod Vojničkog mosta. Znate tamo gdje je Keko, što je danas negdje u Australiji, loveći ribu, ispod kamenja uzviknuo da je ćopio najvećeg kljena. Kada ga je izvadio, u rukama mu se uvijala najveća bjelouška što smo vidjeli je u najljepšoj rijeci naše mladosti.

– Ma, daj, ba, Čole, ne vadi nam frču s tim Vilsonovim. Ima i ovdje zelenila.
– Ima, ima, ali nigdje nije tako zeleno kao ovdje.
– Stani, ba, nećemo politike!
– Ma, kakva politika. Nisam ja kriv što se neki boje spominjati neke boje…

Poslije ovog skupa, novi susret s Neckom Delićem. Vadi mi zazubice.

– Vidi Paja, šta kažeš. Valjali li?!

Unio mi u kameru dobro prošaranu goveđu pečenicu. Donijela majka prijatelja Brune. Ravno iz Bosne pred oko Delićeve kamere. Da puknem od muke. Čini mi se da osjetim miris sušenog mesa, da osjećam slast bjele masnoće. Zagrizao bih ekran.

– A, ovo, nastavlja Necko mučenje! Vadi komad travničkog sira i ponosno se šepuri pred kamerom. Prekidam vezu. Bolje je za moje živce i moj apetit. Čekam da mi se javi stari drugar Josip Cico Kabiljo iz Kanade. Proteklih godina Cico se šetao raznim zemljama, kontinetima. Posjećivao staru raju. Obnavljao veze. Bio je preteča ovog Skypa. Našao je u Las Vegasu Žižu, Čapu, u Los Anđelesu Mikija, Lisca, u Francuskoj Ranka, Božu, u Njemačkoj Hasana, u Kanadi Zaima. Sve stara raja sa Spomenika u Starim paviljonima, kod današnje Skupštine BiH, u epicentru Sarajeva.

Žurim na Zaprešićke brege u kuću blizu meje Hrvatske i Slovenije. Čeka me s buteljom najboljeg vina drugar Boro Vučković, bivši savjetnik bivšeg predsjednika Mesića. Na liniju se ukrcava i dobri kolega Damir Strugar iz Pule. Upravo se vratio iz Trsta i kaže da ta trgovačka meka naših pubertetskih godina nikada nije bila jadnija. Nema “jugovića”, nema pazara na farmericama i šuškavcima. Zakazujem skype -dernek u dane vikenda, u čast 25 godina najvećeg izuma čovjekovog uma – interneta. Bićemo na jednoj vezi rasuti po cijelom planetu. Skype omogućava da se nas 20 može istovremeno družiti i zaboravljati koliko smo usamljeni u svojim sobicama dok preko slušalica upijamo drage glasove, rušeći vremenske zone. Letimo kroz prostor i vrijeme džaba. Ima li većeg meraka?!

Uh, umorih se od ovih putovanja. Srećom, sutra je ponedjeljak. Biću više na poslu nego pred PC-om. Zaboraviću na Skype, bar nekoliko sati. Onda ponovo uveče sa uzbuđenjem, nestrpljenjem trčati pred moju kameru, moj ekran. Valja mi vidjeti draga lica, čuti njihov nikada zaboravljeni glas. Znam, mnogi će mi reći, posebno oni iz Rajvosa, lako je vama, vani, ne muče vas plate neisplaćene mjesecima, djeca što sanjaju da puhnu preko čize, ulice na kojima sve manje susrećemo poznata lica. Sarajevo postaje sve manje što je nekada bilo. I šta da kažem. Hvatajte se ljudi Skypa, pobijedite sve ratove onih koji su željeli i koji još uništavaju naše Rajvosa. Samo smo zajedno jači. Nije ovo komunistička, tako mi Allaha i Boga, poručujem vam ja, ukleti nevjernik.

piše: Pavle Pavlović