Halid Bunić je kultni sarajevski kinooperater, da stvar bude još bolja, čak i rođen u prostorijici pored projekcijske kabine gdje mu je radio otac, a od najmlađih dana kroz šegrtovanje i pomaganje, prešao put od amatera zaljubljenika do pravog filmskog profesionalca, što ni sada kad ima 56 godina nije ugasilo sjaj u njegovim očima kad govori o filmovima ili svom životnom putu u kojemu se bavio isključivo i samo sedmom umjetnošću
Na jednoj ekološkoj radionici u dječjem vrtiću u Zagrebu, klincima su pokazivani predmeti kako bi prepoznali razne materijale, pa ih kasnije dodijelili u ispravne kontejnere za reciklažu. Prepoznali su više-manje sve ponuđeno, osim jedne stvari – vinilne 33-inčne LP ploče. Do tad visprena djeca buljila su u tu veliku okruglu crnu stvar i šutila.
Nakon minute propitivanja, m-kanja i navođenja na odgovor, jedna djevojčica se ipak dosjetila: „Znam! To je onaj veliki CDâ”.
Zapitao sam se je li moguće da je taj komad plastike, koji je obilježio našu mladost, zaista baš toliko duboko zakopana prošlost za nove generacije. Jasno je da se tehnologija i sve oko nas brže mijenja nego bi mi to možda htjeli, ali taj komad omiljenog crnog vinila, novim generacijama predstavlja toliko daleku stvar, gotovo kao i kameni točak. Počeo sam se pitati koliko stvari, događaja i simbola koje mi for granted smatramo dijelom kulturnog abecedarija, nestaju pod naletom konzumnih modela, kakav su CD, iPod, Internet ili kompjuterske igrice, bez obzira na kvalitetu ili osjećaj koji nosi sa sobom. Na isti način, ljudi zaboravljaju da su nekad, čak i ne tako davno, postojale normalne kino dvorane, gdje se hitalo po komad svijeta, informacije iz žurnala, zabavu ili faćkanje u zadnjim redovima. Zamijenile su ih nove tehnologije konzumiranja zvijezda. Kroz ekran kompjutera ili pak u boxovima shopping centra, svetištu kokica i gaziranih pića, gdje je filmski program samo jedan od popratnih programa, možete dobiti baš sve izuzeto od nama svojstvenih običaja i onoga što nam je kino značilo.
Upravo o nestajanju i zaboravu govori dokumentarni film Halid Bunić – Vječni, sarajevskog redatelja Damira Janečeka, prikazan uz prisustvo redatelja i protagonista filma zagrebačkom kinu Tuškanac, pune dvije godine nakon što ga je premijerno u konkurenciji predstavio Zagreb Film Festival kao hommage uspješnoj akciji borbe za opstanak kina Europa u velikoj kulturnoj akciji Daj mi kino.
Halid Bunić je kultni sarajevski kinooperater, da stvar bude još bolja, čak i rođen u prostorijici pored projekcijske kabine gdje mu je radio otac, a od najmlađih dana kroz šegrtovanje i pomaganje, prešao put od amatera zaljubljenika do pravog filmskog profesionalca, što ni sada kad ima 56 godina nije ugasilo sjaj u njegovim očima kad govori o filmovima ili svom životnom putu u kojemu se bavio isključivo i samo sedmom umjetnošću.
„Halida sam upoznao po povratku u Sarajevo, nakon izbjeglištva, kad sam počeo hodočastiti u Kinoteku koja je za mene sveto mjesto. Uglavnom, Halid i ja smo provodili noći i noći tamo, cugali, jeli kifle s paštetom i presnimavali filmove. Što sam ga bolje upoznavao, manje mi je bilo jasno kako se nitko do sad nije sjetio napraviti film o takvom čovjekuâ”, govori Janeček, inače student završne godine režije sarajevske Akademije scenskih umjetnosti.
A Halid Bunić, zaista je osebujan lik kojemu iz svake rečenice izvire iskrenost i potpuna zaljubljenost u filmsku umjetnost. Njegov kinematografski put, počeo je kroz kolekcionarsku strast skupljanja filmskih plakata, a po vlastitom priznanju, nije se libio ni ‘maznuti\’ poneki, kad se ukazala prilika. Većinu skupljenih materijala poklonio je sarajevskom arhivu uz nevjerojatan podatak da je čak 90 % plakatne građe tog arhiva upravo Halidova donacija. Silazeći niz stepenice kina Tuškanac, oči su mu zaiskrile na uokvireni plakat Casablance, za koji je kasnije i sam procijedio: „Da nema direktorice, ne bi se libio skinuti ga i ponijeti u Sarajevoâ”. Osim toga, već godinama, Halid u vlastitom aranžmanu skuplja i arhivira VHS kazete naslova koje smatra vrijednima i neumorno svakodnevno pušta filmove u sarajevskoj Kinoteci. O penziji ne želi ni čuti.
Film Halid Bunić – Vječni polusatni je dokument jednog sjajnog karaktera koji je zaista trebalo zabilježiti. Iako kaotično režiran i nespretno montiran, snimljen u samo pet dana s posuđenom opremom, ukradenim DV kazeticama i bez ikakvog budgeta, protagonist ga izvlači svojim ponovnim uranjanjem u filmsku građu i nebrojene anegdote vezane za svoj život, koje potvrđuju sarajevski filmski radnici i kolege. Poput projekcionističkih zgoda iz JNA gdje je ustanovio malo vojno kino, ali i izbjegavanja obaveznih političkih predavanja. U filmu se nije našla zgoda kako je indijski film Prijateljstvo, pogledao čak 84 puta, ali je na kasnijem predstavljanju i to dodao svojoj biografiji. Halid neumorno obilazi mjesta svog odrastanja i života u Sarajevu, a apokaliptična ugažena baruština u kojoj stoji i govori: „Ovdje je nekad bilo kino u kojemu sam radioâ”, zatvara krug propadanja onoga što je njemu značilo i još uvijek znači – život.
„Plakao sam kad sam vidio zatvoreno i zapušteno kino Arena u kojemu sam najduže radio. Puno mi je značio taj periodâ”, prisjeća se Halid svog prvog radnog mjesta iz kojeg je hitao i u sva druga gradska kina i domove kulture pomoći projekcionistima, a filmove je puštao i slijepima.
Baš kao u filmu Nuevo cinema Paradiso Giuseppea Tornatorea, u kojemu kino pojede vatreni plamen i ugasi ne samo radno mjesto, ono predstavlja i simbol propadanja i razaranja tuđih snova. Gašenje kina u Sarajevu, ratno i ono nebrigom gradskih vlasti, ujedno je, čini se, i rastapanje snova jednog istinskog zaljubljenika u film.
„Sarajevo je nekad imalo desetak kina, ali i nebrojeno puno domova kulture koji su bili izuzetno važni. To su bila kvartovska sradišta, u njima je stasala cijela sarajevska Rock scena, Pušenje, Nadrealisti, sjajni filmovi su se puštali… Danas to ne postoji, tamo su udruge žena šehida, restorani djece političara, a oni koji imaju novce i mogu ih uložiti u obnovu preostalih ruševina, to ne žele. Sarajevo kao grad filma, samo je fama, jer izvan festivala i tih deset dana koje narod konzumira, ne postoji nikakva kino-kultura niti želja da se napravi bilo što izvan togaâ”, nastavlja redatelj.
“Ja sam htio napraviti priču o bezuvjetnoj ljubavi i svemu onome što je drugačije od svakodnevice tolikih ljudi koji rade svoje poslove iz dana u dan i ustvari iz nekog moranja. Halid, osim što radi to što voli, sve to nesebično dijeli s drugima. On svakodnevno provodi vrijeme čameći u hladnoj i vlažnoj Kinoteci u koju više nitko ne dolazi. Evo, sad je došao u Zagreb, predstavio se publici, a već sutra nastavlja svoj život tamo, nastavlja udarati u vjetrenjačeâ”, govori nam Damir.
„Nema publike. Fala Bogu, što kaže naš narodâ”, šali se Halid, ali vjerujem da će biti boljeâ”. I ta izjava sažima svu vjeru u bolju budućnost filma, jedine stvari koja je protagonista ove priče zanimala i obilježila zauvijek.
„Meni je ovo prvi film, ali ujedno i dvosjekli mač jer do sad nisam izbacio ništa drugo, ali pristajem na rizik da je ovo jedino što me trenutno legitimira kao redatelja. Ja hoću da ovaj film vidi što više ljudi, da shvate da ovakvi ljudi još uvijek postojeâ”, govori Janeček, pomalo i sam podsjećajući na svog junaka koji se posvetio jednom cilju.
Moj koncept je bio dovesti u kontrapunkt Halida protiv svega drugoga. On se borio protiv zakona bivše zemlje. Prošla je zemlja, prošao je i taj zakon, Halid je ostao. Borio se protiv rata, rat je završio, plakati su preživjeli, Halid je preživio. Borio se za opstanak Domova kulture, domovi su propali, Halid je ostao. Halid je vječan i to je neupitnoâ”, zaključuje Janeček.
piše: Oliver Sertić