…grad u kome možda i nisam bio najsrećniji, ali u kome je sve moje…
Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjećanja. Tada je radio bio važniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su živjeli njegov život i brinuli sve njegove probleme
Sve ste i sami vidjeli, kroz sve ste i sami prošli, pa pišući o tome, ličio bih (a, na njega ni u ludilu ne bih htio ličiti!) sebi na onu ‘legendu’ novinarstva, zvanu Smiljko Šagolj, koji je s mikrofonom u ruci stajao pored rudarskog okna, iz kojeg su, poslije jedne od najvećih nesreća, iznosili tijela poginulih, i članovima porodice postavljao pitanje: ‘Kako se osjećate?’