Zdravo, ja sam Segmedina Salman, imam 21 godinu, rođena sam 08. aprila 2001. godine u Sarajevu, a u nastavku teksta ću Vam ispričati svoju životnu borbu sa multiplom.
piše: Segmedina Salman
Kao svaki zdrav insan, normalnog života, zaposlena, vesele naravi i jako prirodnog ponašanja i okruženja, moj život se za jedan dan promijenio iz korijena. Od sasvim zdrave osobe, odjednom su moj život preuzeli bolnički kreveti, raznovrsne terapije… postala sam redovan pacijent. Od praznog zdravstvenog kartona, za jedan dan sam stigla do skoro punog.
Moja borba sa multiplom je zvanično počela 10. aprila 2022. godine, međutim dva dana prije toga, počinjem osjećati prve simptome svoje bolesti za koju nisam ni znala da postoji dok nije postala dio mene. Običan dan na poslu, cijeli dan mutan vid, nevjerovatna nesvjestica, te oslabljene noge. Naravno, to sam pripisala umoru, radila sam u trgovini, pomislih ipak – Pa to je fizički posao, umorna si i iscrpljena.
Naime, došla sam kući u ništa boljem stanju, legla sam spavati, ubrzo sam zaspala. Nesvjestica se nastavila ujutro. Kad već više nisam mogla samostalno stajati na nogama, obratila sam se šefu i saopštila mu da neću na posao i da idem u Hitnu. Tako je i bilo. Otišla sam u Hitnu, odakle su me uputili na pregled u KCUS (Klinički centar Univerziteta u Sarajevu), gdje me je nakon obavljenog pregleda doktor obavijestio da imam upalu srednjeg uha, te mi propisao antibiotik Ampicilin 2x dnevno, rekavši da mi je oštećen centar ravnoteže i da je razlog moje nesvjestice upravo to. Stigla sam kući, popila ampicilin i osjećala se donekle bolje.
Pravi pakao počinje narednog jutra. Probudila sam se sa istim simptomima, uz to još jaku glavobolju, te sam izgubila osjećaj u donjim ekstremitetima. Naravno, odmah sam se zaputila u obližnji Dom zdravlja, gdje su mi dali par infuzija, mjerili mi pritisak i obavili neki površinski pregled. S obzirom na moje trenutno stanje, dobila sam hitnu uputnicu za bolnicu, sačekala vozilo saniteta, te hitnim putem prebačena u Opću bolnicu u Sarajevu.
Na prijemu su me pregledali, uradili mi antigenski test, saznali ponešto njima važnih informacija o meni, te me smjestili u izolaciju na dan ili dva, dok korona test nije bio gotov. Upravo tada sam znala da je riječ o nečemu ozbiljnom, čim sam smještena u bolnicu po hitnom postupku. Nakon izolacije prebačena sam u sobu, gdje sam svakodnevno primala infuzije i gdje mi je na samom početku uključena pulsna terapija, tj. kortikosteroidi radi obustavljanja bolesti. Bila sam u toliko lošem stanju da samostalno nisam uspijevala obaviti niti malu nuždu. Nisam mogla sama ustati iz kreveta.
Počeli su raznovrsni pregledi, iz dana u dan, moje stanje jeste bilo bolje, ali ja i dalje nisam znala o čemu se tačno radi, te čemu toliki pregledi. Došao je red da se radi i MRI mozga, te ujedno i vratne kičme, sačekala sam rezultate u bolnici, kada mi je saopšteno da moj MRI nije uredan, te da bolujem od MS (multiplaskleroze) ili EDEM-a. Naravno, bila sam šokirana. Saopšteno mi je na brutalan način.
Nisam mogla vjerovati da se to lično meni dešava, te da se uopšte radi o meni, na samom početku sam se trudila vjerovati da je to neka greška, nisam bila svjesna s čim se zapravo sada moram boriti, te da to nije prehlada ili virusno povraćanje, nego neizlječivo oboljenje mozga. Nakon mora istraživanja i urađenih nalaza, ispostavilo se da zaista imam multiplu, te da nije EDEM. Moji nalazi su upućivali na multiplu. Ponašanje mozga, tijela, organizma, sve je jednostavno upućivalo samo na jedno, na MS.
Nakon mnogobrojnih istraživanja, te vađenja likvora iz kičmene moždine, ja sam bila zapravo i realno svjesna da je riječ o meni. NARAVNO, NISAM NI POMIŠLJALA NA PREDAJU, NIJE MI BILO SVEJEDNO, ALI SAM REKLA SAMA SEBI, NIJE MOGUĆE DA JE JEDNA BOLEST JAČA OD MENE I NEĆU DOZVOLITI DA ME TO OBESHRABRI ZA ŽIVOT DALJE. Iako nisam imala pojma s čim se susrećem, šta je to zapravo moja bolest, kako se liječi, kakve posljedice ostavlja, podignute glave sam nastavila dalje.
Nakon vađenja likvora, moj nalaz je došao negativan, međutim oligoklonske trake su nažalost bile tipa 3. Trak predstavljaju oligoklonske IgG trake u likvoru, samim potvrđivanjem, dobila sam samo više snage za borbu dalje i tako sam nastavila svoj život.
Trebalo mi je dugo vremena da počnem govoriti o ovoj bolesti, međutim, skupila sam snage i ponosna sam na sebe. Multiplaskleroza nije bolest koja je bezazlena, ali se ponaša onako kako se postaviš prema njoj. Želim da svi koji boluju od ove bolesti smognu snage i bore se sa njom baš kao i ja, kao i svi mi, da normalizujemo različitosti, da naučimo imati normalan i zdrav odnos i da znamo da se možemo osloniti jedni na druge kad god je to potrebno.
Niste sami i ostanite jaki u glavi, jer moć uma ništa ne može pokolebati, budite svjesni sebe i svojih mogućnosti, kakvo god vaše zdravstveno stanje bilo, čuvajte se i volite se međusobno, svi za jedno, jedno za sve!