Povodom tužne vijesti, koja nas je zatekla 19. februara 2021. godine, o preranom odlasku velikog Đorđa Balaševića, ponovo objavljujemo trodijelni feljton pod nazivom ČOVJEK S MJESECOM U PJESMAMA. Pred vama je drugi dio feljtona…
Đorđe Balašević: Čovjek s mjesecom u pjesmama
1. dio: Kuća dobrih duhova
Đorđe Balašević je rođen u ranojutrarnjim satima 11. maja 1953. godine u Novom Sadu. Zbog toga što je rođen rano ujutro majka ga je željela nazvati Zoran, ali je Balaševićev deda rekao kako je to ime za sodarskog konja i insistirao da ga nazovu Đoka, po njemu. Na kraju je postignut dogovor i našli su se nekako na Đorđe. Balašević će kasnije tvrditi kako imenom nije baš oduševljen.
Poznatu i opjevanu kuću u Ulici J. Cvijića na novosadskoj periferiji Đorđe je obnovio odbivši prijedloge prijatelja da je sruši i sagradi novu jer tvrdi kako “u njoj definitivno žive dobri duhovi”.
Odrastao sam uz mnogo ljubavi
“Imao sam sjajno, uzbudljivo djetinstvo. Živio sam u porodici koja je tada bila suviše tolerantna. Nikad u životu nisam dobio batine, mada sam ih sigurno više puta zaslužio, pogotovo u gimnaziji. Odrastao sam uz mnogo ljubavi, u staroj kući mog pradjeda, u Ulici Jovana Cvijića, koja se i danas tako zove, i u kojoj rastu moja djeca. Imao sam dvorište, puno zelenog voća ljeti i kokoši i pataka koje su trčkarale okolo. Možda najvažnije od svega, imao sam Dunav koji je još tamo, ali nije više tako zelen kao što je bio, no ostala mi je velika ljubav.”
Đorđe je, što je malo poznato, prvi Balašević. Njegovi su se do rata 1941. prezivali Balašev, pa ni on sam ne zna vuče li korijene od Rusa ili Rumunja, ili pak nekog sasvim trećeg naroda.
“Sigurno je da tada u porodici nije bilo Mađara, no moj se djed Đoka, koji je iz nekih razloga bio veliki pravoslavac, stalno se bojao da će ga Mađari pomađariti, te je 1941. otišao matičaru i pazario ovo ić. No, kako nam se sudbina zna narugati, moj se ćale Jovan zagledao u moju majku Veroniku Elviru Matildu Dolenec, napola Mađaricu, napola Hrvaticu, kako je moj djed izračunao. Tako ja imam mađarske krvi protiv koje se moj stari toliko borio, ali mislim da je sudbina od mene napravila sasvim dobar mišung”.
Kako su u porodici generacijama svi imali sinove jedince, Đorde nije imao mnogo rodbine, osim majčina brata Tomislava, koji je umro ubrzo po Đorđevu rođenju. Smatra kako to i nije loše jer im barem nitko nepozvan nije mogao banuti u kuću za praznike, a i s darovima je uvijek dobro prolazio.
“U porodici su se slavili svi sveci, i najteži udarac za mene bi bio kad bi pravoslavni i katolički Uskrs padali na isti dan, jer nisam mogao biti na dva mjesta istodobno. Glavne darove dobivao sam od dede Đure Doleneca i bake Ilone koji su bili vrlo galantni, iako su ih djed Baloš i baka Milanka pokušavali pratiti koliko su mogli. Često mi je djed znao pričati i promrsiti: ‘Šta si dobio od njih?’, kako bi se mogao barem malo ravnati. Zaista mogu o svojoj obitelji reći sve najljepše, iako svi već oru nebeske njive. Majka mi je umrla 1980., dok sam bio u vojsci, a stari 1987. i mislim da bi umro s malo više smiješka, da je mogao doživeti još koju godinu. On je, naime, bio dijete iz dobre kuće, studirao je arhitekturu u Pešti i, eto, umro je prepadnut u uvjerenju da je socijalizam i komunizam sustav koji će vladati svijetom. Ponekad mi je zbog njega žao, ali opet, da je morao doživljavati sve ove stvari koje mi doživljavamo, možda bi po malo umirao svaki dan.”
1. dio: Kuća dobrih duhova