Sarajevsko naselje Grbavica već je dugo pod okupacijom srpskih snaga koje su od njega pokušale stvoriti etnički čistu zonu. U toj namjeri su djelimično i uspjeli. Ipak, zaboravili su, pokušavajući se sasvim zatvoriti, jednu stvar: ukus zabranjenog voća uvijek je djelovao ujedinjujuće
Sarajevsko naselje Grbavica, bivša zadužbina bega sa Krbave, ovom drugom okupacijom Sarajeva dobilo je prefiks srpska i kao takvo već je opjevano u pjesmama onih koji su ga okupirali i zatvorili, načinivši od njega logor i mučilište za nesrbe i nelojalne Srbe, a sebi otvorivši prostor za iživljavanje nad ljudima i pljačku njihovih kuća, stanova, automobila i svega ostalog što se može oteti i orobiti. Međutim, čini mi se da je Grbavica mnogo prije, ali u tajnosti, dobila taj prefiks srpska, možda čak odmah poslije prvih slobodnih izbora kada su se u gradskim opštinama u kojima je SDS dobila većinu, pojavile trafike lista “Javnost” kao granične karaule “srpskih opština” u gradu.
Od prvih barikada, drugog marta 1992. godine, sve je postalo još očiglednije. Srpska mladež okupljala se u kafiću “Flamingo” i već javno pokazivala oružje. Među njima je bilo mladića iz sela Petrovići, koji su na barikadama bili najneprijatniji u zaustavljanju i legitimisanju građana. Po Grbavici se neposredno pred rat pričalo da je ona srpska, ali niko nije mogao ni zamisliti šta će to značiti, sve do početka rata. Jer ljudi su se nadali da je Grbavica sastavni dio Sarajeva ako ni zbog čega drugog a ono zbog Željinog stadiona.
Priče ljudi koji su pobjegli iz ovog “malog logora”, unutar velikog sarajevskog, mahom su tragične, sa manje ili više sreće koja je poslužila aktere jer su ipak uspjeli da pobjegnu. Za sebe samu ne mogu reći da sam pobjegla, jer Grbavicu sam napustila vozeći se trolejbusom, jednim od posljednjih koji su krajem aprila još saobraćali, ali svakako sam upoznala strah od ljudi sa čarapama na glavama i gnjev zbog nemoći da im se suprotstavim. Ja kao neko ko je u ovo naselje doselio iz centralnih dijelova grada u godinama koje se više ne mogu nazvati djetinjstvom a da bih za njega bila sentimentalno vezana, relativno lako sam napustila svoj stan u nadi da će se sve brzo smiriti i da ću se moći vratiti. Poslije prvih dana straha, prešla sam u “nesrpski” dio grada i mnogo lakše podnosila i najveća granatiranja od neizvjesnosti koju sam na Grbavici osjetila. Poznanici i komšije koji su izašli poslije mene, neki od njih i početkom ove godine, pričali su mi svoje priče. Mada priče koje su ispričali ne spadaju u najtragičnije sudbine, svjedoče o zločinu protiv digniteta čovjeka. Svako od njih imao je svoj bliski susret sa, tada već demaskiranim, četnicima. Jedan od mojih komšija rekao mi je da su nama iznijeli sve iz stana i da je, nakon pljačke, naš stan dodijeljen nekim dvjema “sestrama” koje rade u ambulanti, a u slobodno vrijeme se bave najstarijim zanatom na svijetu i to baš u našem stanu. Poslije ovog saznanja nisam mogla ništa drugo nego da prihvatim šaljivu opasku prijatelja koji me je, kada je to čuo, upozorio da se ne iznenadim ako slučajno u nekom listu “Republike srpske”, erotske sadržine, prepoznam svoj komad odjeće.
Komšija iz susjednog stana je izašao februara ove godine i njegova priča je mnogo tragičnija. Sa ženom je na samom početku pobjegao sa Grbavice kod nekih rođaka čiji je stan, po nesreći, već poslije prvih artiljerijskih napada granatiran. Žena je doživjela nervni slom pa su se vratili na Grbavicu, gdje su je od silovanja spasile komšije. Njen muž je kao musliman odveden u radni vod, gdje su ga iznurivali najgorim poslovima.
Drugog komšiju najviše je maltretirao čovjek koji živi u prizemlju naše zgrade, prije rata vozač trolejbusa, a po izbijanju rata pronašao sebe kao velikog četnika. Da bi i materijalno pokazao svoju veličinu, porušio je zidove druga dva prizemna stana i pripojio ih svom. Čovjek kojeg je najviše maltretirao, prije rata pjevao je u crkvenom horu, sve što je ponio sa sobom je nešto majčinog nakita. Rekao je da su svi Hrvati iz našeg ulaza poklani.
Jedan poznanik skrivao se iza srpskog imena; na sreću, niko ga nije legitimisao pa je jedno vrijeme uspio da ih zavara. Priča kako je Grbavica ljetos bila prepuna razbacanog namještaja koji su pokrali četnici da bi opremili svoje stanove, a kada im se neki ukradeni dio namještaja više nije dopadao, jednostavno su ga izbacili na ulicu i ukrali drugi. Imao je problema sa nekim uticajnim četnikom iz njegove zgrade. Naime, svaki put kada bi se nekako snašao za stakla na prozorima, ovaj bi ih skinuo i odnio u svoj stan. Prebjegao je početkom ove godine tako što je sišao u korito Miljacke i rijekom gazio sve do Otoke, gdje je stigao kada je svitalo. Prvo je susreo jednu staricu koja je skupljala drva za ogrjev. Ona ga je uputila u najbližu policijsku stanicu, gdje je dao izjavu, popio čaj i otišao majci, koja živi na ovoj strani.
Potresna je priča jedne porodice iz moje zgrade koja se razdvojila početkom rata. Otac je ostao da čuva stan, a majka i kći su prebjegle u slobodni dio grada. Poslije mjesec dana posjetile su ga, i, pored velikog rizika, u povratku uspjele da pređu most “Bratstvo-jedinstvo”. U povratku je djevojčicu pogodio snajper.
Priča jednog narkomana, još sa početka rata, kaže da je on u velikoj narkomanskoj krizi krenuo u potragu za drogom. U Sarajevu se u to vrijeme heroin nije mogao naći nigdje, a znalo se da na Grbavici postoje izvjesne količine. Ubili su ga grbavički narkomani.
Čuju se i priče da je izvor heroina za grad jedno vrijeme bila upravo Grbavica, da su dileri, naravno uz dogovor o podjeli dobiti, prelazili preko mostova, vraćali se sa robom po koju su i otišli.
Posljednju priču koju sam čula ispričao je jedan momak koji nije sa Grbavice, a nedavno je tamo išao na dernek. Dobio je poziv od prijatelja da dođe, pristao je, ugovoreno je vrijeme kada da ga sačekaju na mostu. Prešao je bez problema i, bez obzira na stanje u kojem se nalazio poslije veselog derneka, isto tako se vratio.