Predstava ‘Kad bi ovo bio film…’ je posvećena Sarajevu i bavi se samim gradom i ljudima u posljednjem ratu.
‘Kad bi ovo bio film…’ je predstava rađena po tekstu sarajevskog dramskog pisca Almira Imširevića, koju je na veliku scenu Narodnog pozorišta Sarajevo postavio je sarajaevski reditelj Dino Mustafić. To je tiha priča o sarajevskoj porodici i četiri godine njihova života pod opsadom, koja ne govori previše o razočarenju u sve ono što nam je došlo nakon rata, o nekim ljudima koje svi znamo, a o kojima rijetko pričamo.
Kad bi ovo bio film, bio bi nadasve zanimljiv i potresan film, možda bi osvojio i velike nagrade i priznanja na prestižnim filmskim festivalima. Kritika bi na sva zvona hvalila scenaristu i reditelja za originalno autorsko ostvarenje, samo kad bi ovo bio film… Nažalost, ratna razaranja nisu bila samo uprizorenja sa velikog platna uz impresivne specijalne efekte postignutih korištenjem pirotehničkih sredstava i kompjuterskih simulacija, ona su bila naša realnost.
Opkoljeno Sarajevo, 1992. godina, tipična bosanska porodica u središtu strašnih ratnih zbivanja, sjećanja na vozove i tramvaje koji su spajali gradove i ljude, nasilan prekid i kidanje prijateljskih, rodbinskih, komšijskih veza, crni humor, autoironija, smijanje muki u lice, borba za golo preživljavanje.
Priču o svome i životu svoje porodice u ratnom Sarajevu govori Aladin, prisjećajući se nekih lijepih i strašnih momenata, trenutka kad je njegov šesnaestogodišnji brat rekao da želi da ide u vojsku, zadnje fotografije svoga oca, majčine šivaće mašine, tetke Indire kojoj je njena mnogo poznatija imenjakinja uzor u svemu, komšije koji je odlučio da ode i ostavi mu svoju Bibliju na čuvanje, vojnika koji je jednog dana upao u njihov stan da bi utvrdio da li su ‘naši’ ili ‘njihovi’, ranjavanja koje ga je vezalo za invalidska kolica, Dejtona i podjele na dva enititeta.
Aldinova sjećanja obojena su pjesmama omiljenog benda mlađeg brata, koji u jednom trenutku sviranje gitare zamjenjuje odlascima na molitvu, zaboravljajući svoje snove da jednog dana i sam postane muzičar. Zvuk voza čuje ponekad, kao i njegov otac, napravi i poneku fotografiju, tek kao znak pažnje. Tetki se i dalje smije radi Indire Gandi, za brata kaže da je razapet između Metallice i Mekke, majka i dalje sjedi za svojom šivaćom mašinom i šije svoje haljine. Tipična zamrznuta filmska slika, samo što ovo nije film.
Imširević je pisac koji je imao tu sreću da svi njegovi tekstovi budu igrani u bosanskohercegovačkim teatrima, a prema vlastitom priznanju ovaj tekst je završio po ‘mjeri’ Miralema Zupčevića. Dobar dio ekipe nosi ratno iskustvo te je rad na ovoj predstavi bio i svojevrsna terapija.
Sve sretne porodice ipak ne liče jedna na drugu.
Autor: Almir Imširević
Režija: Dino Mustafić
Scenografija: Drago Broz
Kostimografija: Blagoj Micevski
Muzika: Damir Imamović
Uloge:
Miralem Zupčević,
Ljiljana Dragutinović,
Aleksandar Seksan,
Aldin Omerović,
Jasna Žalica,
Izudin Bajrović,
Ermin Sijamija.
Ja sam u skoli dobila zadatak da objasnim nesto Via Negativa ..kao sta nije dobro napravljeno u ovoj predstavi i sta bih ja trebala dodatii a da ne remetim red i tok radnje..Ako nekoo zna mozete li mii odg. u sljedecih 10 minuta jer moram u skolu xD Hvala :*