Sve te normalne stvari koje se dese

Negdje će ostati zapisano da je život osinjak bola i radosti. Škrinja prepuna tuge i suza, na čijem kapaku se kočoperi nestašni porculanski bokal smijeha i veselja.

piše: Nermin Čengić

Protekla je godina za svakog bila prepuna uspona i padova. Tako to dođe kad se svedu računi. Uvijek ima uspona makar i umišljenih, a padovi su prirodna pojava. Nije li i pad let, reći će vam okrutni optimista. Rijetki su u proteklih godinu dana uspjeli riješiti (sve) probleme obzirom da ih slabo ko ohrabruje u tome. Nekima je lakše živjeti u konstantnom uvjerenju o dolasku boljeg sutra. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. I ukrade se godina. Da, ukrala nam se još jedna godina, a ne pomakosmo se s mjesta. Ni lokalno, ni globalno.

Dok fašizam samo utvrđuje zauzete pozicije, antifašizam polako jenjava i pretežno se gomila o blagdanima i performansima. Možda ova godina donese vjetar u leđa, možda otvori nove vidike, ponuka na pojedinačno unapređenje svog ali i života ljudi s kojima živimo i dijelimo isti zrak.

Iz mog, ličnog ugla, protekla godina je bila prepuna raznolikih dešavanja, od jako dobrih, preko dovoljno dobrih, do onih koje ocjenjujem dovoljno lošima da uđu u kategoriju nekakvih dešavanja. Kako to u životu obično i biva – dobra se iskustva odnose na LJude, a loša, najčešće, na NEljude. Nemam namjeru ikog opterećavati svojim ličnim problemima ili uspjesima, tek napominjem i sebe, ali i vas, da smo u krajnjoj liniji samo ljudi, sa svim manama i vrlinama i da se, kod zdrave svijesti, svakodnevno pokušavamo korigovati i unaprijediti. A bolesnu s(a)vijest svakako ništa ne može zadovoljiti. Ona ne zna ni da je bolesna.

Anualni osvrti su čudna boljka karakteristična svakoj generaciji. Iz sasvim sebičnih razloga svi želimo da vidimo lijepo, zanemarimo ružno, ili da barem izbalansiramo te dvije osnovne krajnosti, kako bismo – manje sebi više drugima – dali do znanja da nešto znamo, da možemo naučiti kad hoćemo i da nas dobra zvijezda ipak prati. A da li smo zaista tako jaki kakvima se predstavljamo? Jesmo li prestali prezati od šumova, a zanemarivati jasne predznake lošeg? Vidjećemo. Kao što sve na ovom svijetu ne daje garanciju, tako nam ostaje da se povijamo i uspravljamo prema tuđim namjerama, dok se ne ohrabrimo prezentovati Svoje.

Bilo je lijepo u proteklih 365 dana. Uspjelo se i putovati. Moj prijedlog će uvijek biti da putovanja treba što češće organizovati. Jer šta će čovjeku toliki svijet ako će sjediti u mjestu. Vječno odlagani korak u neizvjesnost počnite stupati pa će biti vrlo moguće da ehu njegovog bata posvjedočite već početkom godine. Kad se razbudite od prejedanja i prepijanja i možebitno saberete misli i krenete u dugo očekivanu akciju: neko po azil, neko po osmjeh, neko po vozačku dozvolu, a neko u novu pljačku. Sve je to od čovjeka do čovjeka, od posla do posla, od vizije do vizije. Čime se baviš toliki ti je i doseg, ili kako jedan mudar Sarajlija kaže prostri se koliki ti je jorgan. Treba napomenuti da veličina jorgana raste paralelno sa mišljenjem o sebi i ozbiljnijim shvatanjem sebe.

Ako Vam je sve servirano, ne preostaje drugo nego da se zavalite u duboku svilu i kadifu uživajući plodove svoje volšebne sreće. Ako Vam se da pomozite potrebnima, usput i zaradite oprost za sve zločeste misli, ili kako to autoriteti popularnog religijskog kulta vole reći: ‘Tekbir! Hvaljen Is's! Gospodi pomiluj!’. Uglas. Ako ste od onih koji moraju od zore da riljaju za komad hljeba, preporuka je, čim dernek utihne, uhvatiti se lopate, osim ako nećete da vas zatrpa snijeg problema na koje, kao niža vrsta homosapijensa, neizbježno nailazite. Ako ste od onih kojima je svejedno, jedino preostaje da se pomirite sa svojom ravnodušnošću i nastavite traženje toga Nečega što nikad nećete pronaći. Tad ste samo biljka, jer Vam je svejedno. A svejedno Vam je jer ne znate za bolje. Kako god bilo, vi koji se i dalje nadate da će vam lopovi i fašisti stvoriti nešto, nastavite da se nadate. Svakako Vam nema pomoći, ukoliko nekakvo novo majansko čudo za budale ne donese opštu pometnju Vaše odlučne letargije.

A ako se konačno zateknete u (sanjanoj) zemlji čiji pasoš nemate, bilo da ste tu turistički, u posjeti, poslovno ili u ilegalnoj potrazi za životom, bilježite te trenutke. Jer kad se vratite, a vratiti se morate (ili će vas deportovati, kad tad), dobro će vam doći uspomena na jedno izuzetno važno iskustvo. Iskusili ste ono što ste željeli ili morali, pa dalje možete prema vlastitom nahođenju. Ako ništa, novi pokušaj će biti na viđeno. Zvuči poput kockarskog trika u partiji karata, zar ne? Ali, pisali su i ranije, zar život nije poput partije remija? Partije u kojoj gubiš i dobijaš, izvlače te džokeri kad se najmanje nadaš ili ih nema kad su ti najpotrebniji, tad kad ti se o glavi radi. Neko se ohanda po svima, a nekom je do otvaranja pred svima. Svi traže svoj ‘Oprah moment’. Kao u gotovo svakoj ozbiljnijoj društvenoj igri, koja zahtjeva naprezanje moždanih vijuga, cijeli jedan spektrum podudarnosti se može izvući iz tog slaganja karata po određenom kodu.

Iskustva su različita, nijedno nalik drugom, zato je ponekad pogrešno odbiti ponavljanje. A, ako vam je već do ponavljanja, znajte da u svakom novom pokušaju uvijek postoji i nešto svježe. Ukoliko to ne upropastite, koliko god sve ličilo na istu igru, biće vam drago da ste makar pokušali. Manje će vas koštati poraz probanog od beskonačnog gomilanja snova.

U svom bunaru želja, osim sreće i pameti, ovaj put sebi poželite i vječitu avanturu, koja će trajati dok se ne umorite od ljudi, mjesta i običaja. Jer ako želite upoznati svijet oko sebe, što bi, valjda, svakom trebala biti neka osnovna životna vodilja, neka to i zaista bude vaš najviši cilj. Nije lako doći do prilike, a kamoli sve do cilja. Ali nije nemoguće! Uvjerite se u svojim omiljenim tabloidima, gdje svako malo objavljuju novu vijest o nekom iznenadnom čudu ili ludoj hrabrosti. Između crnohroničnih obavještenja s vremena na vrijeme izmili i pokoja nasmijana faca. Žive ljudi, bezbrižno se brinući.

Pravdate se da ste u daleko većim brigama. Nepremostivim? Pa šta? Nije li svakom (ljudskom) biću preporučeno da rješava probleme, od početka disanja pa do posljednje želje. Kako god se uzme, cijeli život je zagonetka ponuđena za rješavanje. Negdje će ostati zapisano da je život osinjak bola i radosti. Škrinja prepuna tuge i suza, na čijem kapaku se kočoperi nestašni porculanski bokal smijeha i veselja.

I zašto ne pobjeći od dosade. Jer dosada vodi malodušnosti, a malodušnost – to vam već ne treba. To je tek dosadno. Da probamo ovako: ispratili smo godinu ličnih uspjeha sa više ili manje prepreka postavljenih na tom putu. Ispred nas je nova epizoda radosti, koju treba iskoristiti. Nipošto je odbaciti, nego joj se predati. Ako Vam nedostaje radosti sami je načinite. Ako je zaspala – probudite je! Jer samo radost može odvesti dalje, do vrha, kakav god vrh odabrali. Do ostvarenja cilja kojem težite. Težnja mora biti ispunjena neupitnom voljom. Samo volja može biti preduslov rješavanja baš svih problema. Sve ostale pritoke žilavoj rijeci Volji su tu samo da nas podsjete kako na početku svakog puta postoje barikade. Ali, upornom voljom svaku od njih je moguće potrti, ili barem svesti na neophodni udio. Dopustite sebi da vjerujete. Vjerujte u sebe i samo u sebe! – ovaj kraj možda podsjeća na jeftinu guru-propagandu i možete to shvatiti kako hoćete. Namjera je bila samo izgovoriti jednu nepretencioznu dobrodošlicu u najnoviju godinu do sad. A tu je i kratko podsjećanje na moguću alternativu vašem pripitomljenom sivilu.

Dobrodošli u Svijet u kojem živite!