Gospodin Prlenda, koji je sam insistirao da ga se zove imenom Panjko, imao je u životu dvije velike želje: da se oženi i da ode na more još barem jednom prije nego krene u bolji život ispod zemlje.
Ova prva želja, da se oženi, u nju bijaše izgubio gotovo svu vjeru, misleći da bi se već oženio nekako do svoje pedeset i pete godine da mu je bilo suđeno. Ova druga želja, da ode na more, za nju mu se činilo kako bi se možda i mogla ostvariti, iako u posljednje vrijeme i ta nada krenu da splašnjava, od kako je Panjko počeo primjećivati da ga pomalo napušta tjelesna snaga.
Po profesiji nekvalifikovani radnik, ‘sirova snaga’ kako je sa sve manje samopouzdanja on običavao reći, po sudbini nesretnik, kog je od tolikih mogućih zapalo mjesto u vrijeme kad u njemu ništa ne ide onako kako bi trebalo, izdržavao se u životu na način po kom je bosanskohercegovačka većina stanovništva jednaka, a koji se naziva snalaženje. Postoji nebrojeno mnogo varijanti snalaženja, a kao zajedičku karakteristiku svakog od tih načina možemo navesti totalnu neizvjesnost da li će kombinacija upaliti, s tim da moramo istaći kako još ništa nije riješeno ako upali, jer je u pitanju vrsta vrlo komplikovanog poroda u kom se u plodove ne vjeruje posve dok se ne osjete u vlastitim rukama.
Panjkin način snalaženja bio je, da se izrazimo moderno, interdisciplinaran. Radio je sve i svašta, kome šta zatreba, uglavnom ništa lako ni čisto, za nadnicu tako skromnu da bi dijete nekog našeg uspješnog političara s njom umrlo za tri sata. On je nekako uspijevao, razmišljajući kako je to zdravo svaki put kad legne bez večere. Uopšteno govoreći, Panjko je dobro podnosio glad i bio je u stanju izdržati čitav dan ako se samo jednom najede kako treba, a mogao je pojesti lavor popare za deset minuta, samo da se dobro pobiberi i da ima puno bijelog luka.
Istina, kod nas živi mnogo neobrazovanih i siromašnih ljudi kojima je materijalna bijeda pomogla da nađu boga i spoznaju nove dimenzije spasonosnog nadanja, ali za Panjku se ne može reći da je bio naročito bogobojažljiv, niti da ga je taj svijet privlačio, s obzirom da je on na to sve gledao kao na neku organizaciju koja ima nešto protiv ljudi koji piju, što je on radio svako veče. Pa ipak, jednog dana mu se učini da ga je bog pogledao i to dva puta.
Da skratimo priču, jedan čovjek je kupio stari stan u austrougarskoj zgradi i krenuo da ga temeljito renovira, a Panjko je dobio zadatak da izbaci smeće što je ostalo, kog za divno čudo ne bi previše – svega stotinu debelih prašnjavih knjiga u kožnim povezima. Mislio je da će ih moći sve odjednom ponijeti, ali ispostavi se da su knjige, bez obzira što su od papira, teške kao da su od punog zlata, tako da je ipak morao u pet tura po dvadeset komada, za šta je primio naknadu od deset maraka nakon što je njegov prijedlog da povadi parket za još deset odbijen. Donjevši posljednji paket kod kontejnera, zastao je da odmori i tom prilikom uzeo da razgleda portret Mehmedalije Maka Dizdara i da čita sve što piše na novčanici, a kad to pročita, jednostavno podiže glavu i nastavi čitati prva slova koja ugleda, sa plakata na banderi: ‘Jednodnevni izlet u Neum – prevoz sa sviračem u oba pravca 30 KM’.
Pročitani tekst djelova prosvjetljujuće na Panjku, koji se iste sekunde dosjeti da stare knjige moraju vrijediti barem nešta i da svaka roba ima svoga kupca. Tu mu se prvi put učinilo da ga je bog pogledao. Dok je na leđima prevlačio pakete do svog stana, bio je posmatran od strane jednog zagonetnog komšije, tena bijelog kao kost i kose garave kao gavranovo perje, koji mu na petom paketu dobaci sa trećega sprata: ‘Šta to nosiš, komšija?’ Panjko je poznavao mladića iz viđenja, a njegovu pojavu je dovodio u vezu sa drogom, seksom i svakom vrstom prljavštine, ali sada je najljubaznijim mogućim tonom rekao: ‘Nosim starih knjiga, komšo, što ne dođeš davidiš?’
Ubrzo je mladić sjedio kod Panjke u stanu i, ne obazirući se na njegovo hvaljenje robe, redom vadio knjigu po knjigu, zagledao je i listao, prelazio prstima po papiru, svašta joj radio, samo je nije mirisao.
Kad je pregledao sve i vratio ih u paket, pitao je: ‘Koliko’? Panjko se zamisli na trenutak, pa reče: ‘Sto maraka’. Mladić se filmski osmjehnu i reče da sto maraka nikako ne može za tako stare knjige i sa tako sitnim slovima, ali dvadeset bi se našlo. Tu Panjko zašišta kao pretis lonac, izjavi kako niko nije budala i pruži ruku da zaključi posao za pedeset maraka, naglasivši da je to zadnja cijena. Mladićevo lice se uozbilji, ruku ne prihvati, već hitro ustade na gipkim nogama i glasom u kom je bilo nečeg od iskrenog žaljenja reče kako mu je krivo što nije u mogućnosti sklopiti posao. Nije dovršio rečenicu jer je Panjko požurio da ga pita koliko daje, prihvatajući ponudu od trideset maraka prije nego bijaše do kraja izrečena. Dao je Maka Dizdara za Filipa Višnjića i Antuna Branka Šimića, osjetivši na dodir dvojice potonjih pisaca da ga je bog pogledao i po drugi put. Pomogao je mladiću da prenese knjige i na kraju popio s njim pivu, uviđavajući da ovaj i nije tako nastran kao što se čini na prvu, ali stan mu jeste bio pomalo zastrašujući, isto neka biblioteka.
Panjki se posebno svidjelo kako mladić lijepo govori, naročito se oduševljavajući kad mu je ovaj tumačio kako će u Bosni i Hercegovini krenuti sve radikalno nabolje zahvaljujući potomcima sadašnjih vladara, koji će po prirodnim zakonima izrasti ili u izrode koji će za dvije godine upropastiti ono što su preci krali čitave svoje bijedne živote, ili u ljude koji će imati toliko obraza da će sve svoje bogatstvo dati da se sagrade biblioteke i da se pomogne siromašnima. Panjko je upamtio do izroda kako bi se i sam mogao poslužiti ovom pričom, a na rastanku mu mladić, kom se Panjko u toku susreta pohvalio ravno deset puta da ide u subotu na more, pokloni još deset maraka i erotski časopis u boji, sa riječima da treba čitati, makar i šta bilo. Iznenadivši i samog sebe, Panjko ga je poljubio u oba obraza, a mladiću se učini da su mu i oči malo zasuzile, od čega i njemu odmah zasuziše.
To se sve zbilo u četvrtak, petak Panjko nekako prebaci bez potrošnje, a u subotu sjede u autobus i ponovo izvrši zamjenu, ovaj put primajući Dizdara za Višnjića i Šimića, ali nije mu bilo krivo jer je osim pjesnikovog lika na papiru dobio još jedan papir, povratnu kartu Sarajevo – Neum – Sarajevo. Autobus je brujeći vozio, a Panjko je gledao Bosnu kroz prozor i osjećao se kao car carevine u kojoj teku med i mlijeko. Pomislio je na more, na sve te polu-gole žene što se izležavaju i šetaju po plaži, odjednom osjetivši da je i ideja ženidbe postala nekako bliža. ‘Nikad se ne zna, na kraju krajeva…’, prođoše mu riječi kroz glavu sa slikom sebe u odijelu kako vodi pod ruku mladu u najvećoj vjenčanici ikad. Razdragan, okrenuo je glavu da vidi svirača i iz sveg glasa prihvatio pjesmu:
Cele noći u kafani s njom sam pio
Jedva kuću da sam jutros pogodio
Dok se brčkao u moru, Panjko je našao vremena da se sjeti i komšije bijelog kao kost, ubijeđen da ovaj sada sjedi kući i beči oči u one knjižurine što mu ih je on prodao. U osmijehu koji mu zatitra na licu zbog toga nije bilo nimalo podlosti. ‘Samo nek se čita, makar i šta bilo!’, rekao je sam sebi i zaronio pod vodu, iz koje izroni sa sjajnom idejom da ode na ćevape, što i učini.
No, stvar je bila da već te subote mladić više nije imao Panjkinih knjiga kod sebe. Kako došlo, tako i otišlo, s tim da je razlika u tome što ih je mladić otpustio u zamjenu za dvadeset i pet plavičastih portreta na pravouganom papiru našeg nobelovca Ive Andrića, za koje mi ne bi baš provjeravali mogu li se poderati ili zapaliti. Nekako se u isto vrijeme potrefilo da su on u Sarajevu i Panjko u Neumu sjeli na ćevape, s tim da je Panjko bio sam, a sa mladićem je bila jedna cura kojoj su se kroz majicu vidjele grudi u grudnjaku i koja se teško služila rukama jer je imala po pet cenata duge vještačke crvene nokte.
Mladić je rekao djevojci: ‘Sutra ujutru idemo na auto pijacu da kupimo auto, a popodne idemo na more’. Djevojka, koja je inače došla mrzovoljna na sastanak jer je već duže vremena razmišljala o raskidu, najednom se oraspoloži i maznim glasom izrazi svoju želju da vidi Pulu.
piše: Boris Lalić