Zbirka pripovjetki “Nosač Samuel” iz 1946. godine, smatra se najboljim djelom bosanskohercegovačkog pisca Isaka Samokovlije.

1

Ni otac, ni maćeha, ni brat Jakov nisu pomišljali na Saručinu udaju, a Saručine drugarice imale su već i po dvoje, neke čak i po troje djece.

Saruči se često otimao težak uzdah iz dubine duše. Nekad joj se činilo da su svi zaboravili na nju, da niko na svijetu ne vodi brigu o njoj. Bilo joj je teško, ali kraj svega toga, skriveno, u jednom kutku Saručinog srca, ži vio je još uvijek maličak nade i djevojka se zanosila da će joj ipak jednog dana otac, onako iznenada, izbiti kući i odmah s avlijskih vrata, svečano i raspoloženo, povikati “Gdje si, Saruča, gdje si, kćeri moja? Hodi da poljubiš ruku! Zaručio sam te, zaručio, moja dobra Saruča!”

Godinama je tako čekala da čuje tu vijest, taj očev po klik. Svako popodne ćulila je uši i, svejedno što se dotada već sto puta razočarala u tom svom iščekivanju, uvijek bi joj srce zadrhtalo od radosti kad god bi u neuobičajeno doba začula korake u avliji. Evo ga! – zatreptala bi sva – evo ga, sad će da vikne: “Saruča, gdje si? Gdje si, kćeri moja?”

Ova jalova uzbuđenja svu su joj dušu bila istrgala. Otimala se da ne padne u očajanje. Najzad je klonula, ali od nekog vremena (bila je tada ušla u svoju dvadeset i četvrtu godinu) odjednom se u njoj rodilo neko čudno vjerovanje. Ni sama nije znala kako je to došlo, ni zbog čega, ali neki osjećaj govorio joj je da će se tog ljeta nasigurno i zaručiti i udati. Začas joj s lica nesta tamnih sjenki. Oči joj se razvedriše. Išla je po kući nasmijana. Ponekad je i pjevala.

Tih dana, kad je Saručino srce bilo puno tog radosnog iščekivanja, upravo tih dana dogodilo se da je njena maćeha iz najboljeg zdravlja pala u postelju.

– Nije ništa, malo se prehladila – govorile su žene. Zaista, izgledalo je po svemu da i nije ništa. Međutim, nekoliko dana kasnije, počela je maćeha da bunca u vatri. Pozvali su tja Hanuču. Ova starica izlazeći iz sobe klimala je glavom. Saruča je gledala ukočenih očiju u nju. Da neće umrijeti? Saručino srce grčilo se pri ovoj po misli.

Četiri dana poslije prvog Hanučinog dolaska bolesnica je zaklopila oči.

Maćehina smrt pogodila je Saruču kao grom. Dugo se nije mogla da pribere. Kad je malo došla sebi, bacila je pogled po sirotoj djeci. Bila su bosa, neočešljana, uplakana i gladna. I cijela kuća izgledala joj kao kakvo zgarište. Duboko je uzdahnula, sagnula glavu i prihvatila za posao.

I dosad je Saruča radila kao rob. Sad je sve ostalo na njenim leđima. Valjalo se brinuti za svu čeljad na domu. Među polusestrama bilo je i pilježi. Dok su jedne bile prešle desetu godinu i vijale se po avliji, istrčavale na sokak, druge su još četveronoške puzile po kući i po dvo rištu. Na jedne je valjalo pripaziti da ne padnu s taraba, na druge da se ne strmoglave u bunar. Jutrom ih je tre balo redom umivati, češljati, hraniti, a neke i napitati. Ono malo haljina što je bilo na njima valjalo je svaki dan na deset mjesta zakrpiti, a jednom nedjeljno makar kroz vodu provući.

Od jutra do mraka lijetala je Saruča po kući i po avliji. Nije znala šta će prije: mijesiti hljeb, spremati sobu, gotoviti ručak. Usred posla trgnuo bi je vrisak i plač iz avlije. “Kuku meni!” kriknula bi i, s rukama punim tijesta, izlijetala da vidi šta je.

Lijegala je kad su svi već spavali. Često nije ni tada imala mira. Riđi Jakov, njen brat, znao je katkad i o po noći, pa i još kasnije, dolaziti kući. Valjalo je otvoriti mu vrata, pristavljati kavu i miriti ga da ne prestravi djecu.

Papučo, njen otac, hvalio je sprva gospoda što mu je Saruča kod kuće, ali kad je prošla žalost, stao je da pre mišlja šta će mu s tom kćeri da bude ako ovako potraje još nekoliko godina. Neće se nikad udati. Ta pomisao bila mu je strašna. Odlučio je da se i po treći put oženi. Tra žio je, raspitivao, prosio, ali mu niko nije htio da dâ ni udovice bez poroda, ni djevojke usidjelice. Nudili su mu dvije-tri udovice s djecom. Jedna mu se od tih žena mno go dopala. Ali kako da je uzme i da u kuću dovede još cijelu hrpu djece? Bilo je i u njega previše toga blago slova. Imao je dvoje, Jakova i Saruču, od prve žene. Do duše, ovo je dvoje bilo već davno odraslo za ženidbu i udaju, ali ono šestoro, sve same kćeri, od druge žene, sme talo je i brojem i sitnim godinama. Osim toga, živjelo se potvrdo i ležalo jedno preko drugog u maloj sobi i još manjoj kuhinji. I glavno: šta bi rekao Jakov! Jakov je za pravo vodio mesaru, trgovao stokom, zarađivao i hranio sestru, i polusestre i njega samog. Nije se zbog toga mo gao ni da ženi. Kako da sad on, koji gotovo ništa ne zara đuje, dovede u ovu tjeskobu još tri-četiri božja stvora? Jakov bi sigurno, kakav je nagao i naprasit, planuo, otišao bi iz kuće i ostavio ga da gladuje i sa svojom rođe nom i sa udovičinom djecom. Slegao je najposlije rame nima. “Šta ćemo! Život nije svadba. Udaće se kad joj bu de suđeno. Sad joj se valja patiti, i njoj, i meni i svima nama.”

Saruču je tješio kako je znao i umio. Obećavao joj je da će je udati čim odrastu blizanke Beja i Leja.

– Strpi se, kćeri moja! – govorio je Papučo. – Eno pogledaj Jakova! Ni on ne može da pomišlja na ženidbu, a stariji je od tebe. I radi, muči se, vuče se po selima, noćiva po hanovima, propada u rđavom društvu, a sve zbog nas. Šta ćeš! Muka je sve to! Ali valja živjeti.

Saruča je bila razumna. Od onog dana kako se upre gla u posao nije više ni pomišljala na udaju. Bila je zabo ravila na sve. Trčala je po kući i bila majka, domaćica, sluškinja i pralja.

Susjetke su je hvalile. Prođoše četiri godine tako.

Blizanice narasle. Saruča odahnula. Počela je opet, malo-pomalo, da pomišlja na sebe. Nabavila je mirišljav sapun i malo ogledalo.

Skrivajući ove stvarčice u njedra, sjećala se Saruča davno minulih dana, kad je namještala šiške po čelu i kad joj je srce udaralo i treptalo od neke samo naslućene radosti. Nadala se da će se nešto od tog prošlog doba vratiti.
Čim se našla u sobi, bacila je, stidljivo i kriomice kao prije nekoliko godina, kratak pogled u malo sjajno staklo.

Srce joj se sledilo. Vidjela je da joj je lice uvelo, a zubi pocrnjeli i neka rđa da ih je razjela. Poneki su se bili već sasvim rasuli.

– Ko će me ovakvu uzeti! – izvio se iz nje bezgla san i tugaljiv krik. Suze su joj pošle na oči. Neka tuga obuzimala joj svu dušu.

Zavlačila se često u skrovite kutke kuće, sjedjela tu, naslanjala glavu na ruke i željela da se sita isplače.

Bivala je sve zamišljenija i tiša. Papučo se nekad ljutio na nju i karao je:
– Zaboga miloga, ne gledaj tako tužno. Kad se ćo rava Luna udala, udaćeš se i ti.

naredno poglavlje »

1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7