Pitao mali babu, ‘baba’, veli, ‘koje je boje šljiva?’. Baba kaže ‘plave’, mali je zbunjeno upita ‘što je onda crvena?’, a baba odgovori – ‘zato što je zelena’.
Pogled na Sarajevo s Poljina (Foto: Reem Jadah)
Posljednjih godina – doći ćemo do zelene šljive, polahko – primijetili ste i vi neobičan prirodni fenomen, to naime da mapa Sarajeva i okolice izgleda poput karte šireg područja Los Angelesa ili Londona: Poljine Hills, City Garden, Bosmal City Center, Sarajevo Tower, Ilidža Towers, Aljazeera Residential, Duranovići Residential, Sarajevo Waves Riverside Residencies, Buroj Ozone City, Green Residence, Green Valley City, Green Hills, Golden Hills, Dobrinja Exclusive, Salam City, Nebocaj Forest, Sarajevo Sun, Sarajevo Resort Osenik, Ilidža Pearl Resort, Country Side Resort, tek tih, kako se zovu, resorata ima koliko hoćeš: Saraya Resort, Dema Resort, Orchid Resort, Malak Resort, Jasmin Resort, Vlakovo Resort, Smrekovica Resort, Loulou Resort, Ovay Resort, Onay Resort.
Kako sam ja to shvatio – ispravite me ako griješim – mahala se po novome zove ‘resort’, i putnik bi namjernik, ovako izdaleka kad gleda, rekao da su Sarajevo i Bosna četiri stotine godina bili pod Amerikancima i Englezima, a ne pod Turcima. Bogami se ono 1463. pod Bobovcem pojavila strašna vojska Edwarda IV Osvajača, zloglasni vitezovi okruglog stola uhvatili kralja Stjepana Tomaševića u Key City Residenceu, rečenome Ključu, pa ga pogubili u Little Ball Resortu, danas – jasno – poznatijem kao Jajce. Nabili ga na ono dugačko konjaničko koplje, kako su to već radili okrutni Englezi, pisao o tome kasnije veliki bosanski nobelovac John Andrews u svom čuvenom ‘Bridge Over Troubled Water’.
Drugačije bi, eto, izgledala historija Bosne da je kakav vrli pitac putopisac putopiše danas, očarano putošećući sarajevskim Cityjem, resortima, hillsima, residentialima i gardenima, riversideom niz Miljacku, pa countrysideom po Hadžićima, a drugačije bi bogami izgledala i sarajevska urbana mitologija da se sad pojave novi primitivci, Nadrealisti i Zabranjeno pušenje, od ‘Anarhije all over City Garden Čobanija’ do ‘Jogging across Poljine Hills’. ‘Selena, vrati se, Selena/zar ne čuješ urlik tigrova/ispod tvoga prozora/u Waves Riverside Residencies?’
Nije se, eto, u Sarajevu ovoliko gradilo ni pred mitsku Zimsku Olimpijadu osamdeset četvrte, ni austrijska carevina u svih svojih četrdeset godina nije ovdje sagradila koliko arapski investitori posljednjih pet-šest godina: kako su, međutim, Austrija i Jugoslavija sagradile pruge, ceste, mostove, željezničke stanice, pošte, vrtiće, škole, fakultete, kazališta, kina, biblioteke, dvorane, stadione i fabrike, Arapima ostalo da grade, jebiga, samo džamije i kuće. Mnogo džamija i maksuz mnogo kuća: nema u Sarajevu kvarta da u njemu ovih dana ne niče neka čudovišna stambeno-poslovna luxury mahala od pleksiglasa i inoksa, s video-nadzorom, podzemnim garažama, prirodnim ventiliranjem, podnim grijanjem i kurcu sviranjem.
Malo je tko od vas – samo podsjećam – vjerovao Aliji, Bakiru i braći Arapima kad su Bosni obećavali brda i doline, a danas, eto, puna Bosna hillsa i valleysa, ničeg drugog osim brda i dolina i nema, od Golden Hilla do Green Valleya: iz nekog razloga arapska braća svoje luxury mahale nazivaju hillovima, valleyima, gardenima, residentialima, cityjima i resortima. Zašto, recimo, efendija Ali Saed al Salami iz Abu Dhabija svoj šeher resort Green Valley u Vogošći nije nazvao Alwadi al Akhdar, kad već nije Zelena dolina, đavo će znati. Zašto Golden Hills u Tarčinu nije Altilal al Dhahabia, što City Garden nije jednostavno Hadiqat al Madina, pa da ceo svet razume – ili barem cijelo Sarajevo – nitko živ ne zna.
Hoće li to u novim fiberglas-mahalama živjeti Amerikanci, je li to na kuće po hillsima i valleysima navalila australska elita, jesu li to Englezi nahrupili u Bosnu pa traže oko Sarajeva garden residencies? Neće, nije i nisu: investitori iz arapskih emirata betonske mahale oko Sarajeva grade samo za kupce iz arapskih emirata i bliskoistočnog komšiluka, kupit će nešto i braća Turci, kupit će nešto – dašta će nego kupiti – i poslovni ljudi iz Sandžaka, i nova sarajevska elita, odrasla u arapskim medresama i turskim gimnazijama, svi će zapravo pokupovati tradicionalne bosanske countryside i riverside vile, osim Engleza i Amerikanaca, i svaki će se jezik u suvremenim sunny-avlijama govoriti osim engleskog. Naprotiv, u tom su neighborluku ‘welcome’ svi osim, kako bih rekao, onih što govore ‘welcome’.
Zašto je tako – zašto braća iz pustinjskih emirata, boreći se protiv amerikanizacije Bosne, svoj utjecaj i kulturu šire amerikanizirajući Bosnu – ne zna, rekoh, nitko pametan, pa kako će znati onaj mali s početka priče, što dotle zbunjen stoji pred tablom ‘Poljine Hills Gardenview Residencies’, pa pita babu šta znači ‘Poljine’.
Po novome, naime – zato mi, eto, pao na pamet stari Kožin vic o zelenoj šljivi – ne pita on babu koje su boje šljive, već on babu pita đe je tačno Sarajevo. Čuj, đe je Sarajevo? ‘U Bosni’, odgovori mu baba. ‘Što se onda mahale zovu na engleskom?’, zbunjeno upita mali, a baba odgovori: ‘Zato što su ih gradili Arapi.’
Ukratko, shvatili ste, ‘zato što su zelene’.
piše: Boris Dežulović