Deset godina od Danisovog Oskara

Danis je naš čovjek, reditelj koji je film učio i ovdje, ali koji je nedavno na Butmir sletio s belgijskim pasošem. Ipak, on je napravio veliku uslugu Bosni i Hercegovini rekavši da je to bosanskohercegovački film.

‘Wow. Hvala Akademiji, posebno onima koji su glasali za mene. Želim da se zahvalim mojim producentima, posebno čovjeku koji je pokrenuo sve ovo, Čedomiru Kolaru, koji je pročitao scenarij i pratio me sve do danas. Zahvaljujem se mojim saradnicima, glumcima – dvoje njih je ovdje. Zahvaljujem se United Artistsu i Bingham Rayu, koji su uradili veliki posao promovirajući moj film ovdje. Da, i želim se zahvaliti mojoj supruzi što je bila tako divna i dobra prema meni, voljela me i bila vrlo strpljiva. Ovo je za moju zemlju, za Bosnu. Hvala vam.’

Danisove riječi zahvalnosti su 74. izdanje dodjele prestižne filmske nagrade Američke filmske akademije zauvijek urezale u sjećanja Bosanaca i Hercegovaca koji su noć 24. na 25. mart 2002. godine probdjeli pored malih ekrana s ugodnom nevjericom svjedočeći po svemu posebnom trenutku. Momenat kad je režiser filma NIČIJA ZEMLJA iz ruku holivudskih zvijezda Sharon Stone i Johna Travolte primio popularni kipić nije samo Tanoviću ostao jedan od najblistavijih trenutaka u životu. Pomislili smo da smo svi zaslužni, da svi u tome imamo udjela. Nakon dugo vremena smo dobili osjećaj da svijet postoji samo radi nas.

Naš čovjek

“Danis je naš čovjek, reditelj koji je film učio i ovdje, ali koji je nedavno na Butmir sletio s belgijskim pasošem. Ipak, on je napravio veliku uslugu Bosni i Hercegovini rekavši da je to bosanskohercegovački film. Možda je razlog i činjenica da je NIČIJA ZEMLJA na bosanskom jeziku i da je zbog toga niko drugi ne može kandidovati.”, komentarisao je sarajevski reditelj Benjamin Filipović, kandidaturu Danisovog filma u oktobru 2001. godine, pokušavajući bacanjem istine u oči izbjeći opštu euforiju koja Balkance obično hvata u trenucima kada ih se kandiduje za nešto iako osim porijekla nisu niti namjeravaju ulagati u projekte kojima se vole podičiti.

Deset godina nakon NAŠEG OSKARA, Filipovićeve riječi su i dalje aktuelne, a stanje u kinematografiji Bosne i Hercegovine nije ništa bolje nego tada, već se sve svodi na stihijsko pomjeranje bez plana i strategije. Do neke nove kandidature, do nekog novog “našag Oskara”.

Ničija zemlja

Radnja filma prati dva vojnika, jednog iz Armije BiH (Branko Ðurić), drugog iz Vojske Republike Srpske (Rene Bitorajac) koji se nađu u istom rovu i raspravljaju o tome ko je kriv za rat. Za to vrijeme Ujedinjene nacije nadgledaju što se dešava. Film prikazuje svu apsurdnost rata u Bosni i Hercegovini, i potpunu terensku nefunkcionalnost tobožnjih spasilaca iz međunarodne zajednice. Filmom “Ničija zemlja” ispisana je sasvim jasna metafora ovdašnjih prilika koje se nisu bitno promijenile u posljednjih 20 godina.

‘Mislim da 90% ljudi koji su učestvovali u ratu žale danas što se on uopće desio. Naš kulturni ‘background’ je uglavnom isti, doduše neko više voli Cecu, neko Bijelo Dugme.’ (Danis Tanović)

‘Ja potpuno razumijem što se film dopao ovdašnjoj (sarajevskoj) publici, međutim, da sam ja stanovnik ovoga grada a da sam pritom isto ovo što jesam u svijetu filma, mislim da mi se Ničija zemlja ne bi dopadala. Iskreno, bilo bi jako dobro kada bi se o njemu napravila duga i iskrena diskusija na televiziji, recimo, kao što smo mi to radili u ono doba novog talasa. Tada su diskusije trajale ne satima, već danima, i mi smo jedni druge ubjeđivali kako je jedan film dobar ili loš. Znalo se desiti da me tek nakon godinu ili dvije moje kolege ubijede da nisam imao pravo.’, rekao je Jean-Luc Godard u oktobru 2001. godine.

Pored Oskara za najbolji strani film, “Ničija zemlja” osvaja i nagrade: Zlatni globus (najbolji strani film); Cannes film festival (najbolji orginalni scenario); Evropska filmska akademija (najbolji orginalni scenario); Evropska filmska akademija (najbolji glavni glumac); Sarajevo film festival (najbolji film); Sarajevo film festival (izbor publike); Chicago film festival (izbor kritičara); Oslo film festival (izbor kritičara); National Board of Review (najbolji strani film); San Sebastian film festival (izbor publike); Sao Paolo film festival (izbor publike); Bejrut film festival (izbor publike); Palić film festival (izbor publike); Cottobus film festival (izbor publike); High Falls film festival (izbor publike); Motovun film festival (nagrada Fipresci).

Oskarovac, kantonalni poslanik

Danis Tanović je rođen 1969. godine u Zenici. Rat ga prekida u studiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Za vrijeme prve dvije ratne godine zadužen je za filmsku arhivu tadašnje Armije Bosne i Hercegovine. Želio je studije nastaviti u Sjedinjenim Američkim Državama i Njemačkoj, ali 1994. godine odlazi u Belgiju gdje nastavlja studij na filmskoj školi INSAS. Belgijsko državljanstvo dobija 1998. godine.

Tanović je režirao više dokumentarnih filmova i ušao u historiju kinematografije kao debitant sa najviše dobijenih nagrada za svoj debitantski film: ‘Čini mi se da je film izgubio mnogo od svoje moći koju je nekada posjedovao. Čini se da je danas televizija najjače sredstvo manipulacije. Ne čini se, ona to i jeste. Dakle, čini se da uloga filma i nije bila da bude sredstvo manipulacije, nego jednostavno sredstvo umjetničkog izražavanja.’, izjavio je Tanović prije desetak godina za sarajevsko Oslobođenje.

Danis Tanović danas živi u Sarajevu, u skladnom braku i ima petoro djece. Poslanik je u Skupštini Kantona Sarajevo: ‘Vjerujem da politika trenutno jeste prljavo zanimanje i da zbog toga moramo dovesti moralne ljude na vlast. Ne želim opet doživjeti 1992. godinu. Neko ko radi u općem interesu može stvarati rezultate. Ne treba politika uvijek biti prljava niti svi trebaju biti kriminalci, što mi ljudima želimo na svom primjeru pokazati. Ako mi ne promijenimo svoju zemlju, ko će je promijeniti.’

sarajevo.co.ba