“Uloga posmatračkih jedinica bila je da prebroje granate koje su padale na Sarajevo, utvrde odakle su ispaljene, te da pokušaju saznati tačan broj žrtava. U izvještajima je odraz granatiranja koji su vidjeli moji posmatrači. Nismo mogli primijetiti sve. Imali smo ograničenja, i noću nismo mogli promatrati, već smo na osnovu zvuka, ili bljeska ako smo ga vidjeli, zaključivali odakle dolaze granate”, rekao je major Francis Roy Thomas, kao svjedok Tužilaštva u Haagu na suđenju bivšem predsjedniku Republike Srpske.
Radovanu Karadžiću, bivšem vrhovnom komandantu oružanih snaga Republike Srpske, pred Haškim tribunalom se sudi za genocid, zločine protiv čovječnosti, te da je od 1992. do 1995. godine doprinio širenju terora nad civilnim stanovništvom Sarajeva kroz kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja.
“Bosanske snage su imale određeni broj tenkova koji nikada nisu korišteni, već su bili uskladišteni u tunelu. Izvezli su bili dva tenka u junu 1994. godine i provocirali vas na odmazdu. Iznenađuje da niste blokirali tunel.”, kazao je major Thomas odgovarajući na pitanja optuženog Karadžića, dodavši da je vojska bosanskih Srba imala topove i mogla je pogoditi bilo koje mjesto u Sarajevu.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Thomas je rekao da su u Sarajevu posmatrači pregledali bolnice i mrtvačnice kako bi ustanovili tačan broj žrtava, te istaknuo da to nisu mogli uraditi na području koje je kontrolisala Vojska Republike Srpske.
“Pregledali smo leševe na način da vidimo nedostaju li udovi, da li ima dijelova gelera ili su pogođeni mecima. Nije teško utvrditi uzrok smrti ako je pala granata ili je čovjeka pogodio metak”, kazao je Thomas, naglasivši da je dnevno bilo i po 600 leševa.
Kada je u pitanju područje Sarajeva koje je kontrolisala srpska vojska, Thomas tvrdi da posmatračima nisu dopuštali da prebroje leševe u bolnici ili mrtvačnici.
Optuženi Karadžić je pročitao naredbu generala Stanislava Galića, bivšeg komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, osuđenog pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju na doživotni zatvor, u kojoj se, između ostalog, navodi da se treba pružiti pomoć snagama UNPROFOR-a.
Svjedok je oštro reagirao govoreći da “djela više govore od riječi” te da se Galić nije htio sastati s njim kako bi razgovarali o mogućem ulasku posmatrača na srpsku stranu.
“Ne može jedan major da se sastaje sa generalom. Vi širite potpunu pristrasnost. Sve ste drugo radili nego utvrđivali ko je ispaljivao granate na Sarajevo.”, rekao je Karadžić, zatraživši od Sudskog vijeća dodatno vrijeme za ispitivanje ovog svjedoka, o čemu će Vijeće naknadno donijeti odluku.
Karadžić je na istom ročištu unakrsno ispitivao i svjedokinju Almu Čehajić-Mulaosmanović, koja je 1995. ranjena snajperskim metkom dok se vozila u tramvaju. Njeno ispitivanje pred Haškim tribunalom je počelo 14. septembra 2010. godine.
Karadžić je pokušao dokazati da je snajperski metak bio rezultat borbenog djelovanja koje se odvijalo na mostu Vrbanja, a svjedokinja je odgovorila da prije ranjavanja nije čula jače pucnjave, naglasivši da je ranjena u blizini Ekonomske škole u Pofalićima. Svjedokinja je pojasnila da je išla na Stomatološki fakultet i da nije vidjela nikakvu vojsku, iako Karadžić tvrdi da je na tom fakultetu bilo sjedište Samostalnog bataljona Armije BiH.
Inače, Karadžić je jutros završio sa unakrsnim ispitivanjem penzionisanog majora kanadske vojske. Svjedok je rekao da ne zna koliko su bile brojne brigade pripadnika Armije BiH u centru grada, navodeći da “nije vjerovao u podatke koje je o tome davala bosanska strana”, a prema njegovim procjenama, brigade su bile jednake bataljonu NATO-a, odnosno “nijedna brigada nije imala pravu formaciju”.
Karadžić je citirao nekadašnjeg komandanta UNPROFOR u BiH, generala Michael Rose-a, da su “izvještaji posmatrača UN bili potpuno beskorisni, jer su pisali izvještaje o pucanju koje su zasnivali na onome što su im rekli lokalni komandanti”, na šta je svjedok odgovorio: “Ne moram da vjerujem da je general Rouz to stvarno rekao”.
Suđenje Karadžiću je prekinuto do 27. septembra 2010. godine.