piše: Nermin Čengić
Priču o aktuelnim ponuđačima dnevnih novosti je vrlo lako početi još lakše ispričati, a najlakše završiti nekom gnusnom konstatacijom, jer ono što se nudi u najvećem broju slučajeva je davno prošlo dno bilo kako okarakterisanog novinarstva. Priča je kratka i dala bi se ispiričati u dvije rečenice da čitalac, naviknut na konstantna, zaslužena i nezaslužena, pljuvanja diljem medijskog prostora ne očekuje novi red bijesa, žuči, pa i psovki koje će neizostavno prosljediti drugima na uvid. Tako sebi obezbjedi temu za kad se sastane na kafi, što je rijetko, na telefonskoj liniji, tu već ima pogodnosti ako je na istom provajderu, ili na najzahvalnijoj areni, onoj virtualnoj gdje može i sam pljuvati, stati u odbranu ili se pridružiti napadu obezbjeđen lažnom anonimnošću jer misli da izostankom potpisa niko ne zna ko je. Tu je najhrabriji, kad god ne mora imenom i obrazom stati iza svojih riječi.
Ali ne treba se zavaravati da je krivica samo na jednima, odnosno drugima. Podjednako su odgovorni i mediji i korisnici medija. Jedni druge utjeruju u te spirale (bez)misli i (bez)potreba jer tržište je glavni diktator ko, šta i kako u javnom i privatnom životu. Poznato je da će tiraž biti veći što je naslovnica krvavija ili razgolićenija, da će se više čitati tekst koji sadrži vulgarnosti nego onaj koji na “čist” način nudi objašnjenje teme. Potražnji i gladi za senzacijom smo podlegli svi redom. Više nije nikakva rijetkost da se vijesti objavljuju i prije nego se dese koliko god to besmisleno zvučalo. U redakcijama postoje pripremljene košuljice u kojima je dovoljno samo izmijeniti datum, par podataka i vijest ide k'o “nova”. Jer moderni čitalac, ako i dogura dalje od naslova, uopšte nije svjestan da je pročitani tekst već jednom žvakao. Važna je samo ona izazovna markica EKSKLUZIVNO.
Ono što se danas nudi u medijima, čast sve rijeđim izuzecima, gore je i od gebelsovske propagande. Iako živimo u toj nekoj demokratiji, slike stvarnosti su podešene na način na koji puk slijepo povjeruje o čemu god se radilo jer jednostavno nema ili ne želi da ima drugog izvora informacija. Danas, iako postoje mogućnosti pronalaska svega što interesuje na barem 10 izvora, ovdašnja medijska scena pruža otužan privid novinarstva nudeći tek blijede prikaze u kojima skoro i da nema originalnosti. Kopirane verzije već objavljenog su osim autorskog rada uskraćene i za neophodnu analizu. O svakojakom interpretatoru kojeg se smatra ozbiljnim analitičarom da i ne govorim. Na prste jedne ruke se mogu prebrojati imena koja bez ikakve bojazni od dvoličnosti i laži možete čitati. Ostatak je redovno u službi nekog i nečeg, pravog il’ krivog nije ni bitno jer novinaru koji drži do sebe, a to su rekli daleko priznatiji, ne pristoji da se priklanja. Objektivnost je vrlina na kojoj bi se novinarstvo trebalo zasnivati. Na žalost, to je u ovim našim uslovima samo nedosanjan san. Rijetki su mediji koji imaju snage oduprijeti se pomami “za mrvu više”. Ne treba se srditi na ljude koji obezbjeđuju svoju osnovnu egzistenciju ali je sasvim neprimjereno to raditi na bilo kakav način i u ime bilo kakvih/čijih ciljeva. Širenje fašizma ne može opravdati kriška hljeba, dok neargumentovano upropaštavanje ljudi ne smije biti opravdano ni bolešću zvanom sujeta od koje svi ponekad bolujemo htjeli si priznati ili ne. Nekom uspije da se izbori, nekom ne, ali je pogrešno pokazivati je i njenim gnjevom zasipati javnu površinu.
Ovdje čak više nije bitno ni šta, ko i kako piše. Bitno je ko to finansira i na osnovu toga se donose sudovi. Ne mogu lokalci svariti da se među njima može desiti i poneko zdravo čeljade koje je spremno misliti svojom glavom ne očekujući materijalnu naknadu. Samo se ispituje, propituje, raskopava ko je koga platio da kaže ili piše nešto o nekome. Ne priznaje se postojanje ljudske potrebe ukazivanja na nevaljalstvo. Upravo ta riječ – nevaljalstvo je u Nušićevo vrijeme bila dovoljno sramna da se nekoga izopači iz društva. Danas, međutim, nevaljalstvo se pripisuje nevinim dječijim marifetlucima. I mnoge druge riječi su izgubile svoje stvarno značenje koje ne shvatamo ukoliko se ne zadubimo u svako od slova. Vezivanje riječi, npr. krvolok ili zločinac, će nakon ponavljanja više od deset puta izgubiti na opisnoj snazi. Ali to ne shvatamo. Kurvamo se riječima kao potrošnom robom dok se ne zaborave, ne zametnu, da bi ih za koju godinu ponovo iščupali iz zaborava, čim se pojavi potreba za novim obilježavanjem.
Odbijanje da prepoznamo i oštro (ako uopšte) osudimo jad i čemer svakodnevne gluposti, način nam je života. Papanluk diriguje bijednu simfoniju stvarnosti i nudi nam grozne rečenice na naslovnicama, poput one koju sam jutros ugledao dok sam na trafici kupovao cigare. Naslov koji me baš natjerao da, umjesto razmišljanja o hobotnici što se tišti u rerni, opet trošim vrijeme na odleđivanje od zaprepaštenja. Kaže bizarni autor: “Skočio u smrt s vrha najviše zgrade u regionu”, uz neizostavnu sliku leša nesretnog čovjeka. Besmisleni autor članka je samoinicijativno ili po nalogu odabrao da tužnu vijest o samoubistvu (ili ubistvu, još nije poznato) iskoristi kako bi istakao vlastiti papanluk dajući papansku reklamu svom papanskom gazdi za njegov papanski kompleks nadziđivanja malenkosti grandioznom veličinom i potrebe za, kako je gazdica sam ustvrdio, “mijenjanjem geografije Sarajeva”. Umjesto da istraži zašto je čovjek završio razljepljen na pločniku, autoru je palo na pamet da se već u naslovu približi gazdinom anusu, ističući kako je u njegovog gazde najveći u regionu. U autorovoj, a nesumnjivo i gazdinoj glavi vrti centrifuga: ko jebe čovjeka, svakako je mrtav, daj da mi iskoristimo tu neočekivanu slavu.
Rečeno je tek jedan od groznih primjera crnog bezdana o aktuelnom životu ili smrti ovdašnjeg mainstream novinarstva. Beskrupulozna potreba za iskorištavanjem svake prilike ubiranja šićara. Žrtava je uvijek bilo i biće, ali ovolike količine najbrutalnijeg papanluka ovi prostori ne doživješe još od “vremena koje su pojeli lavovi”. Isti je to koloplet, možda tek nešto blaža ali jednako bolna varijanta. Ovdje se zaista nikad nije šutilo kao danas, kada ne postoji skoro nikakva potreba za kritikom društvene zbilje, promjenom sivila koje ubija i sunčan dan, za ispravljanjem upropaštenog života. Upravo suprotno, gleda se da se što mirnije provede to što je ostalo pa makar to značilo i odricanje od sebe. Tako se i jeste stvorio prostor svom tom ništavilu papanluka koje propagiraju svi ti “najtiražniji”, “najgledaniji” i naj… Evo opet krenuh da opsujem. Al’ čemu da psujem kad će danas glavna tema biti Fudbalski mamojeb BiH, umjesto samih nas koji smo na brisanom prostoru servirani svakom ko nam želi ugurati svoje… i opet vulgarnost.