Kenan Hasagić, Nemanja Supić, Samir Muratović, Safet Nadarević, Edin Džeko, Sejad Salihović, Zvjezdan Misimović, Vedad Ibišević, Sanel Jahić, Boris Pandža, Senijad Ibričić, Haris Medunjanin, Miralem Pjanić, Zlatan Muslimović, Zlatan Bajramović, Emir Spahić, Elvir Rahimić, pod dirigentskom palicom u ruci Miroslava Ćire Blaževića večeras imaju priliku da bosanskohercegovački fudbal odvedu u istoriju, a bosanskohercegovaku državu, barem onaj iskreni dio nje, u dane radosti, olakšanja i ponosa.
piše: Nermin Čengić
Nije fudbal, bar ne bi trebao biti, presudna stavka u životima ljudskog roda ali nama, podvrgnutima konstantnim torturama serijskih ubica smisla i normalnosti, fudbal postaje jedna od posljednjih, ako ne i posljednja otstupnica od konačnog poraza, i konačne pobjede zla nad svima koji još uvijek misle i vide, za razliku od onih koji odbijaju da koriste sive ćelije i progledaju.
Svi smo uspaljeni k'o pred prvi seks. Nervoza, znojni dlanovi, nevladanje emocijama, smušenost u razgovoru. Branimo se od svega toga pjesmom, izvikujemo AAALE ALE ALE ALE… Večerašnjih 90 minuta ćemo provesti u magnovenju, ludilu, magla od prokapanih očiju će nam skrivati pasove jedanaestorice Lavova, Vukova, Zmajeva, Sinova… kako ih sve ne zovu.
Večeras imamo priliku za potpuni doživljaj zadovoljstva. Večeras je posebno to zadovoljstvo. Šta ako, pardon kad pobjedimo? Slaviće se do kasno u dan iako se sutra radi i Vlada nije proglasila neradne sate,a niko nas opet kazniti neće. Ne smije! Iako ne mogu ovo “ne smije” izreći sa potpunim uvjerenjem jer ima budala koje ne shvataju značaj fudbalske lopte u bosanskohercegovačkom društvu pa, kivni na sebe i sve oko sebe, mogu iskoristiti priliku i kazniti svoje potčinjene zbog izostanka s posla, mamurluka ili priče o temama nevezanim za konkretan posao. Kapitalizam ne prašta.
Večeras ćemo svejedno slaviti. Ako izgubimo? Pu, pu, pu… Desi li se, svejedno ćemo biti sretni jer su rijetke, jadno i čemerno rijetke situacije da nas, Bosance i Hercegovce, neko, ako iko, predstavlja sa toliko žara, nadljudskih napora, truda, volje, želje, ljubavi… kako to rade bosanskohercegovački sportisti, počevši od fenomenalnih “sjedećih odbojkaša”, džudista, karataša, pa evo, u posljednje vrijeme i fudbalera.
Ništa nam, pa ni Portugalci ne mogu uskratiti trenutke sreće koje ćemo otpjevati, otpiti, odskakati, odvoziti u (skoro) svim bosanskohercegovačkim gradovima noćas, nakon najsudbonosnije utakmice, svih najsudbonosnijih utakmica od kad su Kotromanići zaigrali na male na Balkanskom poluostrvu.
Šta god bilo (pobjeda, normalno) noćas nećemo misliti na glupost, politiku, dodike, berluskonije, šeme, i ostale seksualne prinadležnosti kojim nas bez pitanja, ali sa našim prećutnim pristankom, darivaju svakodnevno, iz dana u dan, sa osmjehom na licu i “šipkom” u džepu.
Nek’ bude šta biti mora, pa nek’ i Blater dođe na svoje ako baš mora, nek’ ide sve… odakle je i došlo. Večeras se neće čuti naša čuvena gromoglasna tišina. Večeras će se čuti pjesma, kakva bi se svaki dan trebala pjevati. Večeras ćemo biti nenormalno normalni, ili normalno nenormalni, kako Vam volja.
A sad, kliknite “plej” i “odvrnite” do daske! Sretno nam Bosanci i Hercegovci!
Dlanovi neka se ne štede
navijača pjesma neka krene
Bosne i HercegovineKao bubanj srce naše bije
ajmo, ljudi, ajmo svi na noge
ajmo pjesmom svi do pobjedeAle, ale, ale
ale, ale, ale
igraj, Bosno, ne daj se
igraj, svi smo uz tebe
ale, ale, ale