U intervjuu za Radio Sarajevo Selma Spahić govori o sebi i svom radu.
Vaša predstava Pobjeda rađena je na tekst Lade Kaštelan koji predstavlja adaptaciju Euripidovih Trojanki i Hekube. Iako motivi potiču iz vremena antike, predstava u centar pažnje postavlja neke univerzalne dileme čovječanstva – o čemu se radi?
To je adaptacija antičkih tragedija. Lada Kaštelan ima jedan moderni štih, potpuno savremen i bavi se dilemama koje svi mi imamo kao ljudi 21 stoljeća. Jedno od centralnih pitanja je osveta, i uopće svrhovitosti ubistva. Generalno pitanje je dokle idu ti ciklični krugovi ubijanja.
Naslov predstave je Pobjeda – o kakvoj se pobjedi radi?
Ta pobjeda kod mene ima upitnik jer nema pobjednika kada je osveta u pitanju.
U predstavi veliku ulogu ima muzika, odnosno ritam. Učinila si da ritam u kojem glumice na sceni izvršavaju određenu radnju u potpunosti dočarava situaciju zatočeništva u kojem se akterke nalaze. Kako si došla na tu ideju?
Moram priznati da nisam do kraja zadovoljna tim rješenjem, ta scena je trebala biti mnogo drastičnija. Ali, to će se sigurno poboljšati uigravanjem. Bilo mi je zanimljivo da činjenicu da su vani neprijatelji obilježimo zvukom. Na sceni su žene, a vani su neprijatelji, Grci. Bio mi je cilj da kroz taj ritam trešenja košulja uspostavim mehaniku.
Tatjana Šojić je odlična glumica i divna osoba. Naša suradnja je vrlo lijepo je tekla, Tanja je puno sebe davala u tom procesu i njena je uloga neizmjerna. Ja mislim da je ona nepogrešiva Hekuba u ovom slučaju.
Poznavaoci tvog rada često ističu da imaš samo 22 godine. Da li misliš da je životno iskustvo neophodno za zrelost u poslu – posebno u tvom poslu, pozorišne redateljice.
Neophodno je iskustvo u svakoj profesiji. Široko obrazovanje i iskustvo. Ja ne znam da li sam prava osoba da to kažem, jer sam mlada. Ali na takva pitanja uvijek odgovaram najjednostavnije – trudim se da radim svoj posao najbolje što mogu. U svakom projektu krećem sa te pozicije i svaku predstavu radim “kao da mi je posljednja”. Moje predstave su proizvod takvog pristupa, i obično mi nakon premijere treba pomjesec dana da se oporavim.
Nakon što si djetinjstvo provela u Libiji, vratila si se u Zenicu. Koliko je tvoju generaciju obilježio rat, da li su tvoji vršnjaci zbog toga rano sazrjeli?
Naravno da rat ima utjecaja jer nas, kao što smo maloprije rekli, oblikuje životno iskustvo. Na mene su utjecali i iskustvo života vani, kao i iskustvo rata. Svi smo mi obilježeni.
Rijetko koji mladi redatelj se odlučuje za teatar – većina ih se opredjeljuje za film ili televiziju. Ti si se iskušala u nekim kratkim studentskim filmovima, ali ti, očito, pozorište mnogo više znači?
Praktično se ne opredjeljujem i ne isključujem rad na filmu. Ja ne mislim da ljudi odabiru film jer je film lakše raditi i lakše na taj način doći do slave. Ja ih podjednako volim, samo sam trenutno posvećena pozorištu, i, za sada, imam tu namjeru i ostati.
To je za mene bio vrlo veliki kompliment. Ali to opet ništa ne znači za novu predstavu. Kada započinjete novi projekat, sve što ste do sada napravili nema nikakve veze – mi se moramo stalno i iznova dokazivati.
Nakon uspješne premijere predstave Pobjeda, direktor Narodnog Pozorišta ti je čestitao profesionalni ulazak u ovu ustanovu. Koliko tebi znači rad na velikoj sceni – i u zanatskom, a i u simboličnom smislu?
Znači utoliko što sam ušla u veći prostor da režiram predstavu. To posmatram iz vizure reditelja. Meni je svaka predstava podjednako bitna, i ona na maloj sceni Obale, kao i ova u Narodnom pozorištu. Ne mislim da veća scena ima veći značaj.
Na kraju: da li je 2008. bila tvoja godina?
Bila je vrlo značajna za mene – stvari su se poslagale, doživjela sam afirmaciju svog rada. Sve se lijepo posložilo. No nisam u potpunosti ispunila sve ono što sam trebala – nisam odbranila diplomski. To je ono što 2009. mora da donese.