Kome, ba, Kulturna prijestolnica Europe

Grad u kojem se govno samo vozi tramvajem, grad u kojem je nasilje sredstvo komunikacije, grad u kojem rijekom koja kroz njega protiče plutaju ribe krepane i govna ne zaslužuje da bude prijestolnica ničega, pa ni kulture

Gledam one ribe jadne izvrnute naopako i nešto kontam – kome, ba, kulturna metropola Europe za 2014 godinu. Nije sam pogled na ribe na umoru u meni izazvao tu reakciju, jednostavno akumuliralo mi se jer nema više provincijalizma i renesanse gdje da mi stane. Prosto mi je pun nos krkanluka i šovinima prema svemu što nas okružuje. Pored riba na umoru, vidio sam govna, plastični otpad, školjku od auta, motorno ulje, klupu, smeća svakakvog. I sve u istoj toj rijeci koja je nekad od milja dobila ime Miljacka. Nisam vidio i osjetio samo to. Svaki dan doživim prostakluk i krkanluk dok upravljam motornim vozilom gradskim ulicama, koga god da upozorim da ne poštuje pravila i da se ponaša bahato taj isti mi psuje i mlatara rukama. Bez imalo trunke pristojnosti smo i u saobraćaju. Kad šetam ili vozim bic, trebam li spominjati bacanje smeća kroz prozor vozila motornog u pokretu ili izbacivanje veš-mašina s terasa jer na to smo se svi navikli i to sada je model ponašanja, kao što je i lomljenje klupa i razbacivanje istih bio kuda dok kante za smeće obavezno ipak završe u rijeci ili kakvom potoku.

Kultura znači nije nešto što se ne može opipati i osjetiti, nije neki predmet onako hladan pod rukom, nije to ni glasačka kutija. Jednostavno Damir Nikšić i Enver Hadžiomerspahić su dvije osobe koje su iskreno i na prvu učinile nešto, Dino Mustafić je standardno rječit i direktan. A ostali? Šta je sa konzumentima, gdje su poklonici, posjetioci ili ko već. Jesu li se oni jednostavno ufatili korida i stupske pijace, odgovara li njima ova provincijalizacija koja se zbiva oko nas i ne samo u kulturi?

Pogledamo li problem u dubinu i pogledamo li sebe u ogledalo koliko naše krivice ima u gašenju sedam kulturnih institucija od državnog značaja. Svakako ne treba zanemarivati krivicu ljudi uposlenih u tim institucijama! Najveći krivci za sve su, jasno je, ministri kulture koji su od kraja rata sjedili u nekih mislim dvanaest fotelja i ministrovali da se kultura maksimalno provincijalizira, da zglajza kultura u pravom smislu te riječi. To je bio njihov posao, a da napreduje njihovo selo, stočni fond u njemu i da se blizu napravi benzinska pumpa je bila njihova agenda! Mogu slobodno zahvaliti Stranci Demokratske Akcije i njenim sestrama strankama za stanje u kojem smo danas. Ništa manje nije kriva ni Socijal Demokratska Partija koja nikad nije bila stvarna opozicija i ponudila altetrnativu čak ni po pitanju kulture.

Gdje je izlaz? Šta je način i koji je put pred nas postavljen? Kulturna revolucija je izlaz, način je da se kultura vrati konzumentima i djeci. Ali ne neka provincijom inspirisana već aktivistička kultura koja će pozvati na odgovornost sve one koji su se okoristili o kulturu, a njoj i nama zauzvrat ponudili propast. Znači na trgove koje nemamo trebaju izaći umjetnici, trebaju kao i Damir Nikšić uzeti ono što im pripada, konzumenti trebaju da skontaju hoće li svoju malu djecu voditi na koride, na razne opštinske i ine noći provincijalizma i popevki ili će radi mentalnog zdravlja te djece ići u muzeje, pozorišta i galerije. Kad kažem način, mislim da je vrijeme da počnemo stvari zvati pravim imenom, da mi živimo u naličiju države, da mi živimo u aparthejdu u srcu Europe (geografski pojam), da nas kao bravove vodaju političari inspirisani provincijalizmom i lopovlukom, a nadahnuti dogmama i šovinizmom koji se može podvesti pod fašizam. Tek kad stvari nazovemo pravim imenima, imati ćemo mogućnost izbora, možda tada skupimo i dovoljno hrabrosti jer život sa lažima ne pruža mogućnost izbora. Pred nas je postavljen težak zadatak ili put koji trebamo preći. Ono kad je tek prošao rat i to sve, mi smo se prepustili u ruke izdajnika i ratnih profitera, provincijalaca i dogmatičara. Naša šutnja nas je dovela u stanje gdje smo danas. Alternative suprotstavljanju nema. Mislim da sve jesnije se mogu vidjeti koje će to suprotstavljene strane biti.

Grad u kojem se govno samo vozi tramvajem, grad u kojem je nasilje sredstvo komunikacije, grad u kojem rijekom koja kroz njega protiče plutaju ribe krepane i govna ne zaslužuje da bude prijestolnica ničega, pa ni kulture. Ko je pao na folušku ratnih profitera da je Sarajevo ozbiljan grad, neka dođe pameti i svijesti, neka se dozove što prije jer još uvijek imamo vremena za popravni!

Na kraju, šta mene boli neka stvar ko je podržao Sarajevo u kandidaturi, ja živim u tom gradu i zato što ga volim iz sveg srca ne mogu više podnijeti da se grad bruka jer na to me obavezuje sve što znam o Sarajevu, sve što sam o njemu pročitao i spoznao, proživio.

Kome ba Kulturna prijestolnica Europe?