piše: Nermin Čengić
Ovo je proljeće baš nekakvo ludo, a ludo, je li, volimo. Kao i svako sobom donosi promjenu raspoloženja zahvaljujući Suncu koje unosi novu energiju u već izlapljela srca hodača urbanom džunglom. Ovoproljetno sunce je uspjelo potaći na promjenu sumornog pa ni nekoliko tmurnih i snježnih dana u Sarajevu nije moglo poremetiti daleko vedrije posmatranje svijeta od onog u prethodnom godišnjem dobu. Ljudi se otkravljuju, oslobađaju se boleština koje nakupe u hladnim danima. Osmjesi se vraćaju, laži razobličuju.
Iako se na domaćem interesnom terenu i dalje prenemaže i ubija, iako se uloge ne mijenjaju, iako svako nastavlja svoje manje-više iste igre na već izanđale načine, čuđenje je konačno prestalo. Možda jeste šteta da čuđenje nije doživjelo potrebnu reakciju već se pretvorilo u ravnodušnost ali sve je bolje od dosadnog, licemjernog čuđenja, pa makar to bila i ravnodušnost.
Generaciji nedostaje agresivnije kreativnosti i želje za isticanjem zdravije vrste avanture pa im ne pada na pamet da se ozbiljnije bave pitanjem – ima li drugačijeg života osim ovog kojeg zvanično živimo. Hodačima se vjerovatno više isplati međusobno ratovati nego nastojati shvatiti i upoznati sve vrste svemira, počev od onog unutrašnjeg pa do velikog crnog, kažu beskonačnog. Sami sebi ćemo još dugo, dugo ostati tajna. Glavni i odgovorni se uzajamno potpomažu prenosom vrijednosnih papira, usputno šireći svoje verzije demokratije i drugih iluzija koje nikad neće zaživjeti, a kako znamo iz vlastitog primjera, tek vraćaju društvo u nikad razrješena stanja tranzicije koja melje. Ne da se manipulatorima skrnaviti svoje poslanje i zaći dublje u crnu rupu svemira where no man has gone before, gdje bi se, nada postoji, mogao naći lijek za pošasti koje tresu ljudsku vrstu u rasponu od sujete do neutaživog nagona za bezrazložnim ubijanjem.
Siguran sam, a vi me slobodno proglasite budalom, da negdje tamo duboko u vakuumu postoji neki oblik života jači od virusa zvanog čovjek. Neka civilizacija koja snagom argumenta i samo argumenta može okrijepiti posrnule Zemljane i dati im konačni razlog za život koji ne uključuje trošenje vremena na raspodjele dobara pod svakodnevnom prijetnjom strahom jednih od drugih. U ovom slučaju idem tom linijom manjeg otpora, uvjeravajući se u navod jer bih se inače srušio kao kula od karata ukoliko bih si dozvolio luksuz poimanja kako je ljudska vrsta, kakve se poznajemo, zaista krajnji stadij bilo čega.
Ljudi se, kroz nikad izlječene izme, svakodnevno unapređuju dodatnim potrebama za dokazivanjem superiornosti jednog ili grupice nad tradicionalno smatranim nižim bićima koja nemaju tu “čast” da koriste pogodnosti informacije više, niti znaju napraviti tako grandiozne projekte poput npr. atomske bombe. Dok nije izmislio atomsku, čovjek nije bio u mogućnosti prijetiti baš svemu što se kreće kako će klikom najpopularnijeg crvenog dugmeta okončati igru ukoliko ga se, drčnog, ne posluša. Humanoidni superiorum, kojeg najobičnija mrva hljeba može ubiti ako mu zastane gdje ne treba, a o strahobalnim, oku nevidljivim, virusima nikad razrješenih bolesti da ne govorim, ne želi priznati svoju jadnu poziciju minornog stvorenja kojeg se ustvari ništa i ne pita. Konstantno kreira budalaštine koje mu dodatno dolaze glave, trujući i sebe i sve oko sebe. Živi i umire za tu smišljenu iluziju pokrivanja dna bankovnog računa. Ni nakon dvadesetak priznatih vijekova i dalje se ne smiruju strasti za upravljanjem jačeg. Zašto uludo očekivati da postoji univerzalan školski predmet koji bi poučavao o jedinstvu ljudske vrste, kad je glupost i dalje primaran način života i rada.
Zaustavljena je čovjekova trka napretku. Traganje za odbranom od bolesti se odavno pretvorilo u kreiranje vještačkih simptoma zbog neograničene zarade malog kruga kompletnih ludaka. Pohlepa je glavna igra, zamaskirana opšteprihvaćenom borbom označavanja teritorija. Ustaljena je praksa naoružavanja i nipodaštavanja vrste u cilju tradicionalnog dokazivanja kako je, zamislite, jedno pleme bitnije u odnosu na sva druga. Osvoji, opečati i nastavi dalje. Do neke nove žrtve, nekog novog ushićenja, nekog novog isplaženog gubitnika koji će jedva dočekati 15 minuta iznenadne slave.
Ali proljeće je. Još jedno proljeće u nizu je došlo, jeste i proći će. Ljudi, istina, ni u ovom navratu neće daleko odmaći od već ražvakanog samoljublja i neizostavne iluzije o vlastitoj svetosti dok nezajažljivo varaju gdje i koga stignu. No, ne treba gubiti nadu. Kako je Sunce postojano i kad ga oblaci zagrade, tako i dobar život mora postojati i kad ga glupost pritisne. Osmjeh na lice, guzicu na ulicu i šetnja. Nek’ krvotok proradi, nek’ napoji mozak. I glupost ima svoju krušnu mrvu. :-)