Jasmila Žbanić večeras je proglašena najboljom evropskom redateljicom. Jasna Đuričić večeras je proglašena najboljom evropskom glumicom. Film “Quo, vadis Aida” večeras je proglašen najboljim filmom na 34. smotri Evropske filmske nagrade u Berlinu poznatoj kao “evropski Oskar.
Kadar iz filma Quo vadis, Aida?
Bosna u Hercegovina u julu 1995. godine. Aida je prevodilac za Ujedinjene nacije u gradiću Srebrenica. Dok srpska vojska preuzima grad, hiljade civila traže utočište u kampu Ujedinjenih nacija, a među njima su Aidin muž i dva sina. Nema spasa za sve i situacija prerasta u opšti haos. Sa svoje pozicije prevodioca Aida čuje i vidi šta će se dogoditi. Koliko daleko može ići da spasi svoju porodicu?
Jasna Đuričić kao Aida u filmu Quo vadis, Aida’
Cjelokupno snimanje bilo je veliki izazov. Prvi put u karijeri sam imala tako veliku i tako kompleksnu ulogu. Ne mogu da izdvojim najteži trenutak jer mi je bilo teško stalno, u smislu da sam oko četrdeset snimajućih dana morala živjeti Aidin život. Uvijek i isključivo razmišljam o ljudskom aspektu, o čovjeku, o malom čovjeku koji je ostavljen i zaboravljen. Brinula sam se da ne dopustim sebi da se stavim iznad tragedije, da ne pretjeram u emotivnom smislu i da sve ne postane prepatetično i lažno.
Za mene je Aida heroina u pravom smislu te riječi, kao što su sve majke Srebrenice za mene heroine i sve majke koje su izgubile svoje najmilije u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Znala sam o Srebrenici gotovo sve. Inače me sve što se dogodilo tih strašnih devedesetih strašno zanima, jer stalno pokušavam da shvatim “Šta nam se to dogodilo? ZAŠTO?”. Nakon snimanja filma, moja saznanja su kompletna jer na neki čudan način ti postaješ učesnik svega, svjedok svega. Perspektiva se mijenja. Postaješ neko iznutra.
Ono što prije svega poštujem kod Jasmile je njena potreba da priča o stvarima o kojima niko ozbiljno ne želi da priča. Ona uvijek ide tamo gdje je najteže i najbolnije. Ona je neko ko neprestano postavlja pitanja. Zahtijeva odgovore, insistira na dijalogu, da se stvari nazivaju pravim imenom. U procesu je isto takva. Neumoljiva, tvrdoglava. Za nju ne postoji “ne može”. Uvijek nađe taj put kako da sprovede svoju ideju. Istovremeno, Jasmila je topla, vesela i veoma senzibilna osoba. Poslije prve sedmice snimanja, koja je uvijek teška, Jasmila i ja smo ostatak snimanja provodile u velikoj sinergiji i obostranom povjerenju.
Jasmila Žbanić
Imala sam 17 godina kada je počeo rat. U početku sam mislila da je super što nema škole, što mi je test iz matematike odgođen. Bilo je uzbudljivo što je sve bilo naopako. Kada su počela ubistva, kada je prekinuta struja i kada smo ostali bez hrane, više nije bilo zabavno. Prioriteti su se promijenili i počela sam drugačije cijeniti život i svaki njegov detalj. To me je oblikovalo kao čovjeka i kao umjetnika. Upisala sam Akademiju umjetnosti i počela snimati kratke filmove, iako gotovo da nismo imali opremu. Moj diplomski film bio je dokumentarac – Crvene gumene čizme, o majci koja traži svog četverogodišnjeg sina i devetomjesečnu bebu, koji su ubijeni i pokopani u masovnu grobnicu. Ove teme, ovaj bol i nepravda oblikovali su me zauvijek.
Srebrenica je univerzalna tragedija naše civilizacije. Iako je prošlo toliko godina, to je i dalje velika trauma za naš region. Znali smo da je Srebrenica i dalje veoma bolna tema da bi neki političari pokušali da iskoriste naš film u svoje svrhe – da naprave još jednu podjelu među narodima – pa smo morali sakriti činjenicu da smo snimali. Finansijski dio je bio veoma težak. Svi su rekli da ljudi ne žele da gledaju film o genocidu, a za filmsku autoricu na Balkanu, gdje su društva još uvijek vrlo patrijarhalna, deset puta je teže pozicionirati se za snimanje filma. Dakle, kada je film premijerno prikazan i publika je bila u suzama, bila sam iznenađena i više nego srećna. Divno je vidjeti da publika voli i filmove sa teškim temama.
Upoznala sam žene koje su izgubile 40 članova porodice: sinove, muža, braću, rođake, oca, djeda… tri generacije su otišle. Izbrisane su veze sa prošlošću i budućnošću. Gubitak je tako nepodnošljiv, a rupa koja je ostala u srcima preživjelih nemjerljiva. Ne mogu da shvatim kako imaju tako nevjerovatnu snagu. Majke i dalje traže kosti svojih sinova i muževa. Još uvijek nije pronađeno 1.700 tijela. Ostaju skriveni. Neke od majki žive samo da bi ih pronašle i sahranile svoje najmilije. Znaju da su im svi ostali rođaci mrtvi, a ako ih ne pronađu, njihova djeca neće imati ni grob da posjete. Nikada nisu tražile osvetu. Sva njihova energija usmjerena je ka pronalaženju istine i pravde. To je jedini način da se izgradi pravi mir. Čak i nakon takve tragedije, one su te koje promovišu ideju zajedničkog života i ljubavi.
Smatram da su traume zaista duboke i da se uopšte nisu zaliječile. Jedan od razloga je i to što se genocid konstantno negira, a to jako boli porodice žrtava. Sve dok istina nije prepoznata i prihvaćena nije moguće ići dalje. Mislim da žene uvijek nađu rješenje u nemogućim situacijama. Žene Srebrenice su jedinstvena organizacija koja dijeli vrijednosti mnogih drugih ženskih organizacija, kao što su Žene u crnom, nevjerovatna organizacija žena iz Srbije, koje vrijedno rade protiv rata. Zaista bih voljela da ih nominujemo za Nobelovu nagradu za mir, jer su one jedinstvena snaga mirotvoraca u svijetu.
Znam da nijedan film ne može prenijeti toliku količinu bola, ali pokušala sam prikazati mali dio ove tragedije. Vjerujem da filmovi mogu promijeniti svijet. Čak i ako se jedna osoba promijeni i odluči da ne povrijedi druge, to je uspjeh.
Evropske filmske nagrade svake godine od 1988. dodjeljuje Evropska filmska akademija kako bi prepoznala izvrsnost u kinematografskim dostignućima na Starom kontinentu.