Sve što ste oduvijek htjeli da znate o Sarajevu, a niste smjeli da pitate. I bolje da niste, ko pita upala mu kita
piše: Ozren Kebo
1. SARAJEVO JE GRAD U KOJEM SE SUSREĆU ISTOK I ZAPAD
Pogrešno!
Sarajevo je grad u kojem se susreću urbano i ruralno. Na ravnoteži ta dva elementa počivala je osjetljiva struktura ovog grada. Nikad toliko papanski da iz njega ne bi strujala jaka urbana energija i nikad dovoljno urban da iz njega ne bi isijavao papanluk najgore vrste. Eto, sad stvarno možete likovati, prvi put nakon 1945. godine ruralno je nadvladalo urbano. Ravnoteža se poremetila, grad se sjebao. Kvartovi se ore od narodnjaka, ulicama hodaju tipovi u nemogućoj kombinaciji štofanih pantalona i tena, nekad vjerna publika Halida Bešlića danas masovno buši uši, a marlboro puši samo ko vozi golf, a golf vozi samo ko može doći do nafte, a do nafte može doći samo ko ima lovu, a lovu ima samo ko mulja, a muljati zna samo ko nije iz urbane populacije…
2. SARAJEVO ĆE BITI OTVOREN GRAD!
Tačno!
Zato što je Beograd dobio zatvor, mi sad moramo biti otvoreni. Dosta nam je naših ruralaca, sad ćemo morati da trpimo urbane tipove sa Sokoca i hipike iz Busovače.
3. SARAJEVO JE OGLEDNI PRIMJER MERHAMETLUKA
Pogrešno!
Svega ima u bašti Božijoj. Kako u bašti, tako i u Sarajevu. Slomili smo se pišući afirmativno o duši dobrog Bošnjanina. Sad malo dijalektički. U Sarajevu, borac bez ruke, kad pođe u bolnicu na previjanje, može stopirati satima, može se i na glavu posaditi, ali niko od onih ruralaca iz golfova, koje je on branio kad je izgubio ruku, neće mu stati. I to je Sarajevo. Osmog aprila 1992. godine, dok su pjesnici bombardovali Vratnik s Lapišnice, kompletno Novo Sarajevo je na “Eurosportu” gledalo Moniku Seleš. Dva dana kasnije, čuđenja u svijetu napala su Dobrinju. Dok su tamo djeca ginula od granata, tradicionalni šminkeri su se sunčali ispred jedne ugledne slastičarne u Titovoj ulici. Ruralci su tad spašavali grad od četnika. Sedamnaest mjeseci kasnije, na Žuči ginu momci. U isto vrijeme, u jednoj sarajevskoj kafani prijem. Ustvari, klasični dernek, ali ljepše je kad se kaže prijem. Stolovi se prelamaju od rekabu, pive, sendviča i ostalih prismoka. Ugodnu atmosferu remete samo detonacije sa brda za koje prije rata niko nije znao ni da postoji. Sutradan, u novinama, ni jedne jedine riječi o poginulima sa Žuči. Ali zato ima nešto drugo, dirljiv zapis o onom teferiču. Lirski ponesen novinar, a takvi su najgori, napisao ushićen tekst o onom ožderavanju. Piše o još jednom veličanstvenom primjeru duhovnog otpora agresoru. Prava topla ljudska priča. Mogao bi nam taj duhovni otpor jednog dana na nos skočiti, naročito kad se duh reducira na čisto urbane simbole kakvi su burek, piva, sok iz humanitarne i viski iz UNPROFOR-a. Sarajevo propada kao Rimsko carstvo – uz neobuzdane bakanalije koje stvaraju privid mira i raskoši. A rat je i siromašni smo toliko da nam nema ravnih u bijedi.
4. SARAJEVO JE 50 GODINA ISPRED EVROPE
Pogrešno!
Imao sam prijatelja, bio je jedan od temelja duhovnog otpora grada. Sto dvadeset kila žive vage. Kad uđe u kafanu, nikad ne naručuje jedno. Uvijek dvoje. Dvije supe, dvije pive, dva bureka, dva kolača, dva viskija. Posljednji put me vodio u Holiday na sladoled. Dok smo jeli naše četiri porcije, strani novinari u holu zakačili alpinističko uže i organizuju spuštanje s desetog sprata do prizemlja. Vani im je opasno, padaju granate, unutra je dosadno, padaju opklade, i tako oni, pokušavajući od UNUTRA napraviti VANI, ostavljaju neizbrisive tragove svoje prljave obuće na do tada snježnobijeloj fasadi međuspratova. Moj drug poče. Kaže da je Sarajevo definitivno propao grad, da je uništen njegov san o Sarajevu i da on odlazi. To me dotuklo. Ako on, sa svojih 120 kilograma, neuništivim duhom, golfom dizelašem i 3000 DM honorara od jedne švedske novinske kuće, gubi vjeru i posustaje, onda smo ga stvarno popušili. Šta onda da radim ja sa svojih 69 kila, izbušenom “četvorkom” koju ni trafo-ulje ne bi pokrenulo iz mrtvih, stanom sa dvostrukim pogledom na Vraca i Trebević, honorarom od dvije marke i načetim duhom?
Poslije dva dana ponovo ga sretnem. Blista čovjek. Nigdje ne idem odavde, kaže. Sarajevo je 50 godina ispred ostatka Evrope. Ne mogu da vjerujem u taj obrat, pitam ga šta je sad. Kad tamo, moj drug bio u Holidayu na onoj modnoj reviji. Sjećate se onih modela od jute i UNHCR-najlona? Ni ruralno, ni urbano, no avangardno, postmoderno Sarajevo. Sat vremena je pričao o reviji. Tako je to, Sarajevo je neponovljiv grad u kojem se razlozi za odlazak gomilaju 17 mjeseci, a onda je dovoljna obična modna revija da sruši sve te razloge. To je ono pravo. Morate priznati da je to jedinstven osjećaj, vrijedan ushićenja. Tako ushićen, poranih sljedećeg jutra da drugu poklonim Bašeskijin Ljetopis. Kad tamo, moj drug pobjegao, ostavivši me da naivno vjerujem u čudesnu moć modne revije.
5. SARAJEVO ŽIVI INTENZIVNIM SEKSUALNIM ŽIVOTOM
Pogrešno!
Ovo je jedna od najvećih zabluda o našem gradu. Istina je da ovdje više niko ništa ne kara. Najveću količinu zabluda glede seksualnih aktivnosti Sarajlija unijela je upravo ova novina i njena kolumnistica sumnjivih moralnih karakteristika. Ko je, ustvari, ta Olja A. Karačić. Primjećujete li da je samo tri slova dijele od jednog drugog fenomena – Sonja R. Karadžić? A što se tiče samog seksa, tu se nema šta pričati. Od silnih kanistera Sarajlijama su ruke duže nego u majmuna, uglavnom imaju bruh i ne pada im na pamet bilo šta iz domena spolnog općenja. U podmetačinu o seksualnim nestašlucima najviše vjeruju oni koji ništa ne karaju. Jedan od tih junfera, velika medijska zvijezda u susjednoj državi, u brojnim je intervjuima nakon napuštanja svog omiljenog opsjednutog grada razvio pravi SF sustav o falusoidnoj kasabi podno Igmana. O čovjeku koji je prvi put izbliza pičku vidio kad se dokopao Bregovićeve kasete, imam nekoliko izvanserijskih tračeva, ali čekam da i ja malo iziđem širiti istinu o Bosni i Hercegovini pa da mu to podastrem u njegovom osobnom tisku. Samo polako, strpljen – spašen.
6. SARAJEVO JE 50 GODINA IZA EVROPE
Pogrešno!
Ako nešto ne mogu, onda ne mogu ovih blaziranih tipova koji mi trune o uzrocima i posljedicama, o zasluženoj krivici grada koji propada kao Rimsko carstvo. A najgori su mi oni što sad izjednačavaju krivicu. Ko puca? Svi pucaju! Nema te krivice zbog koje je neko zaslužio da bude zaklan, granatiran, silovan. Niti ima tog argumenta koji će me ubijediti da je moj primitivizam ekvivalentan primitivizmu bilo kojeg ruralca s Pala. Mi smo uvijek bili dva svijeta, iako smo sad za spoljni svijet svi ista bagra. U Sloveniji, u Njemačkoj, u Francuskoj, gdje god da pokažete pasoš s ljiljanima, isto kao da ste pokazali onaj na kojem piše – YU. To mogu prihvatiti, ali samo kao sudbinu, fatum, a nikako kao vlastitu krivicu, ili zaslugu.
7. PA DOBRO, GDJE JE ONDA SARAJEVO: 50 GODINA ISPRED ILI IZA EVROPE?
Ispred, ispred.
Onaj drug, kad je vidio da se sa svojim markama može prčiti, i da se može bez svega, osim bez Sarajeva, sad kopa i nogama i rukama da se vrati. Dasvu đipo, ćiku đido, đeni mane Rajvosa. Taj grad sa svojim veličanstvenim modnim revijama pravi je evropski biser, kaže mi neki dan preko satelitskog. Znao sam da ćeš se vratiti, kažem mu i hvalisavo dodajem da je došla struja, da je došla voda, da curi plin, i da pjesnici više ne pucaju. On samo što ne zaplače od ushićenja, istog onog kakvo je preplavilo mene kad mi je prvi put pričao o modnoj reviji.
8. DOBRO JE UVIJEK JAČE OD ZLA
Pogrešno!
Zlo je uvijek jače od dobra. Dobro meditira, zlo radi. Zlo je aktivno, dobro pasivno. Dobro se ne može odbraniti od zla. Jedini način da se odbranite od zla jeste da i sami usvojite zlo kao vlastiti princip. Ali nije ni to za svakoga. Pristati na osvetu u našem slučaju znači izjednačiti se sa krvnikom.
Uglavnom, pred nama su dva puta. Prvi je da otmjeno podnosimo nesreću. To je istinski izazov, biti otmjen u bolu, zadržati dostojanstvo kad vam drugi nanese nepravdu, kad unakazi sve što je vaše samo zato što je vaše. Jedina istinska osveta je vlastiti uspjeh. Napornim radom zaslužiti da se poštuje pasoš s kojim ćemo ići na modne revije u Francusku. Ko se odluči na ovaj princip, izabrao je teži put. Kulturom i obrazovanjem oduprijeti se principu zla. Znači – jezici, kompjuteri, elektronika, tehničke znanosti, sve vrste umjetnosti, sport i ostali megatrendovi. Mi smo uvijek u miru osvajali ono što su nam gedže u ratu otimale. Niti oni znaju zaraditi, niti mi oteti, osim kad se otimamo među se. Znači, opet dođoh do one sumnjive kategorije duhovnog otpora kao jedinog pravog izbora.
Drugi je da nikad ne zaboravimo, da nikad ne oprostimo, da se spremamo i čekamo podesan raspored istorijsko-političkih čimbenika. Pa onda udri. Slobodarsku Loznicu za Ahatoviće, Užice za Foču. Ko preferira ovaj princip, taj nek’ istrajno bilda, nek’ trenira karate i tae kwon do, nek’ do besvijesti gađa iz svih vrsta naoružanja. Ko je za ovaj princip, nek’ pažljivo pročita naslov ovog teksta i nek’ mu on, gluho i daleko bilo, bude zavjet za sva vremena. Principi su uvijek sumnjivi, ali ko se za ovaj odluči, nikad neće sreće vidjeti.
9. VODA JE NAJDRAGOCJENIJA TEČNOST NA SVIJETU
Pogrešno!
Najdragocjenija tečnost na svijetu je piva. Voda je najteža tečnost na svijetu. Drva su mila majka u odnosu na najdragocjeniju tečnost na svijetu poslije pive. Neki dan, tri čovjeka u godinama nosili su pune kanistere s jednog na drugi kraj grada. Kad su stali da se odmore, neki šaljivdžija s Grbavice opali iz snajpera i jednom od ovih probuši oba kanistera. Ona druga dvojica krepaše od smijeha. Čovjek vukao vodu šest kilometara, a kući će se vratiti praznih ruku. A on, bijesan, opsuje ovu rečenicu iz naslova. Možda to i nije najbolji način naslovljavanja tekstova, ali je pouzdano najbezbolniji model rasterećenja kad vam probuše kanistere.
10. SARAJEVO IS STILL ALIVE
Tačno!
Ako smo preživjeli ovakav rat, preživjećemo mir, kakav god da bude. Niko nije toliko važan da se bez njega ne može. Svaki je pojedinac marginalna pojava. Rat priznaje samo kolektivne paradigme. Uostalom, toliko je veličina pobjeglo, a Sarajevo ipak preživjelo. Više se niko ne uzbuđuje kad sazna da se neko od njih vratio. Zvoni telefon. Dižem slušalicu, kad tamo moj drug. Kad si se vratio, pitam sretan, ushićen, pijan. Sve je krenulo nabolje. Odavno niko nije poginuo, u grad ulazi 30 megavati, telefoni rade, cijene polako padaju i, što je najvažnije, ljudi se vraćaju. Živjeće ovaj narod.
Nisam se vratio, kaže on, zovem iz Švedske, preko Sorošija. Jebi ga, izvini. Ništa mu ne govorim, nesretan, popišan, mamuran. Šta ima tamo kod nas? Nema ništa. Šta radiš? Ništa, spremam se u grad. Gdje ćeš, pita me. Na modnu reviju, pizda ti materina.
Septembar 1993: Otvoreni grad