Nek im je na obraz! Živio roštilj!

Jedan sasvim opušteni, nepretenciozni subotnji doživljaj lažljivog oktobarskog sunca. Bez prozivanja, bez ukazivanja, bez ičega što bi pokvarilo predstojeći roštilj pod vinovom lozom “mindera mog”

piše: Nermin Čengić

Dakle, subota. Sunce. Hladno u hladu, toplo na suncu. Lagana šetnja od Čaršije do Vel'kog parka. Okupio se svijet. Stotinu mladih i starih. Srednje generacije najmanje, izuzmemo li brojne medijske ekipe koje su došle da naprave još jednu priču o “narodu kojem je svega dosta”. Bacaju se izjave, prosipa se digitalna vrpca na kadrove u kojim su ugodno smješteni transparenti i dva megafona. Neki pristižu sa zakašnjenjem al’ nije problem, priključuju se masi kojoj je “dosta svega”. Konsolidovanje redova i iskazana spremnost na okupaciju je pred nama. Najveći transparent jaše na početku kolone, iza njega nešto manji ali daleko zabavniji. Bilo je i zastava, pojavio se i Che Guevara na rumenom platnu.

Mirna kolona demonstranata protiv, eh sad, jesam li dobro zapamtio: “neoliberalnog kapitalizma” u vezi sa “narodom koji je potlačen”, i “radom koji je iskorišten”, (a ni meni nešto nije dobro), je lagano koračala uz navijačku sirenu na čelu (kasnije su se pokupovale pištaljke za marku od uličnog prodavca). Iz radnji su posmatrali veseli radnici, komentarišući podsmješljivo. Iz kafana i bašti u glavnoj šetnici su “truli kapitalisti” blijedo ali razdragano pogledom pratili nosioce transparenata i njihove pratioce. Sve je izgledalo nekako idilično. Kao da se protestuje protiv tamanjenja tuljana zbog iskorištavanja njihove kože za torbice i cipelice ljubitelja šampanjca i kavijara.

Skoro bez riječi, izuzmemo li pojedinačne upadice, prošlo se pored imperijalističkog simbola, prodavnice mesa i mesnih prerađevina, popularno Mekdolands. Kod Centralne banke se za trenutak stalo, ali kako sam kasnije shvatio zbog slikanja i crvenog svjetla na semaforu. Čim je crveno prešlo u zeleno i kolona je nastavila svoje putovanje u, za većinu, nepoznato. Kod Vječne vatre se ponovo zastalo. Jesmo l’ il’ nismo, pomisli usputni šetač. Ostatak puta je prošao u hladovini, sve do Tržnice, gdje je jasno bilo kako se demonstranti nezaustavljivo kreću prema Katedrali. Hm? Al’ dobro sad, samo nek se dešava. Ispred vrata Katedrale su formirani safovi, izbačeni transparenti u izlog, i dva megafona su izvikala malo čitajući, malo iz glave riječi koje su, siguran sam trebale biti upućene prolaznicima u prepunim Ferhadiji i Štosmajerovoj. Ipak, megafoni su bili okrenuti prema safovima nasmješenih demonstranata koji baš i nisu (možda) znali reagovati na pozive megafona za odgovorom, podrškom, uzvicima…

Nakon slikanja i izjava ushićenih članova organizacije, pristupilo se povratku putem kojim se i došlo. A na putu prema dole, tj. prema Velikom parku, atmosfera je bila još opuštenija, pa je tako jedna budala preuzela megafon i krasotici koja je prolazila pored njega uputio pitanje: “‘dje izlaziš, majke ti?”. Ostatak puta sam raspravljao o cinizmu, defetizmu, sarkazmu, protestima, potrebama, zahtjevima i ostalim temama koje okupiraju prosječnog šetača u masi “ljudi kojima je svega dosta”, pa bi bilo čisto zamaranje da opetujem tu priču.

Po dolasku na početnu, odnosno ciljnu poziciju subotnjeg protesta protiv (Jesam li već naučio?) – “neoliberalnog kapitalizma” u vezi sa “narodom koji je potlačen”, i “radom koji je iskorišten”, (a ni meni nešto nije dobro), cijelo to dešavanje je podvukla parola glavnog megafona: “Nek’ im je na obraz!!!”, što je naišlo na odobravanje pedesetak prisutnih koji su izdržali do kraja ove subotnje promenade.

Ne smijem zaboravit’. Opet mi se “desila nana”, koja je još na početku priče prekinula razgovor mene i mog prijatelja pitanjem: “Izvinite djeco, a za šta se ovo skupilo?”. Nastojao sam da budem informativan i naredam sve razloge zbog kojih smo tu: neoliberalizam, kapitalizam, oligarhija… tu me je već prekinula konstatacijom: “Ma pustite vi to djeco, nego dajte šta protiv lopova!”. Ostao sam bez riječi. Mislio sam da je svima jasno “onih sedam razloga”, koje mi je ponovo, sad u vidu flajera, ponudio jedan od saradnika organizatora. Bio je i onaj jedan debeli (deblji je od mene, jes’ svega mi) koji mi je prob'o nešto reć’, al’ smo se na kraju samo zajedno nasmijali i pustili subotnje sunce da odradi svoj dio posla.

Dakle, dole sve što sam već spomen'o da treba bit’ dole. I kako jedan od megafona reče (citiram): “Ovo ne smije stati na ovome!”. Složio bih se, što da ne. Samo bih predložio za eventualni sljedeći put da se konsultuje neka marketinška agencija i da te parole malo upismeni, kako glavna parola ovih protesta ne bi zvučala tako rogobatno, dosadno, neefektno i benigno poput: “Dole diktatura kapitala i u Saraj'vu i u cijelom svijetu”. I da – još uvijek se smijem onom “Nek’ im je na obraz!”.

A sad idemo na roštilj: Smješno mi da vam dajem recepte za ćevape kad na Čaršiji možete uzet’ kilu za cenera da se ne patite.

Jedino je važno da imate jaku vatru (drveni ćumur je dušu dao, al’ može i struja ko voli “čistih” ruku jest’), i da vas lažljivo oktobarsko sunce ne prebaci u dimenziju koja će uzrokovati izgaranje ćevapa, gljiva, bifteka, paprika, tikvica, pileĆine, suđukica… (ko će sad sve nabrojat’).

Uglavnom, dole ono gore, a ŽIVIO ROŠTILJ!