Nema odmora pod bosanskom zastavom

Jer rat u kojem SCH svira u gradu kojeg drže opkoljenim oni koji taj isti SCH nisu mogli skontati mora bar jednim, pa makar i malim, dijelom postati pitanje rocka.

Legenda kaže da je izvjesni katolički svećenik u zabitoj američkoj provinciji početkom šezdesetih godina na jednoj od nedjeljnih misa rock’n'roll proglasio sotoninim izumom a one koji tu muziku slušaju i stvaraju za đavolove sluge ili, u najboljem slučaju, zavedene griješnike. Daljnja priča tvrdi da se pop posebno okomio na električnu gitaru, dobrodušno njen zvuk okrstivši cviljenjem iz pakla, suludim kricima koji najavljuju opću apokalipsu. Koliko je dotični sveštenik, ali i desetine njemu sličnih koji su u doba najveće ekspanzije rocka pokušali ovakvim nebulozama zaustaviti nezadrživi prodor ove muzike, u svome krstaškom ratu protiv rocka imao uspjeha – poznato je. Danas, skoro trideset godina nakon toga, zvuk električne gitare u okupiranom Sarajevu postao je simbol – ne više najave apokalipse, već bilježenje te iste apokalipse od koje veću, valjda, niti jedan drugi grad ne može doživjeti. Ali istovremeno postaje i jedan čudan i, što se mene tiče, predivan način da se toj apokalipsi nacerimo u lice, pljunemo je sa onom silinom kojom panker pljune muzičara koji ga na kocertu ne zadovoljava svirkom.

Upravo to je učinio koncert SCH, jednostavno rečeno jednog od najboljih rock bendova koje je ovaj grad ikad imao. Ljudi koji su prvi javno zasvirali pod bosanskim grbom, i to u Beogradu, svega nekoliko sedmica pred početak rata, a nakon čega je glavni grad Srbije ostao izlijepljen bosanskim zastavama sa plakata SCH, ponovili su to po ko zna koji put i u Sarajevu. I dok su po gradu ponegdje gorjele vatre koje su imale više sličnosti nego što su to na prvi pogled čini sa onim vatrama koje su američki sveštenici pravili šezdesetih javnim spaljivanje rock-ploča, SCH je još jednom pokazao da je mnogo više od obične šizofrenije.

Jedan moj prijatelj voli cijeli ovaj rat gledati kroz prizmu rock’n'rolla i mnogo puta se sa njim u tom nisam mogao složiti. Ovaj put, iako nije trenutno ovdje, a znam da bi tako ustvrdio, sa njim se moramo složiti. Jer rat u kojem SCH svira u gradu kojeg drže opkoljenim oni koji taj isti SCH nisu mogli skontati mora bar jednim, pa makar i malim, dijelom postati pitanje rocka. Pa makar to i imalo veze sa apokalipsom.

pisao: Karim Zaimović, Sarajevo, 1993.