Nermin Čengić: Bila jednom Bosna i Hercegovina

Šta je Bosna i Hercegovina? Zamisao, uspomena, nešto opipljivo i mirisno ili je tek suha, sterilna administrativna jedinica za ispunjenje ciljeva nadmoćne manjine? Od svega pomalo. Na tom pomalo umjesto sasvim, počiva nekad gorda Bosna i Hercegovina.

Zamisao je bila da se tu stvori mikrosvijet u kojem će svi moći opušteno da rade, žive i čekaju svoj posljednji čas, dok god sebe uspijevaju zadržati u granicama normalnosti i dobrote. Vremenom je normalnost postala nešto složenija kategorija i dobila raznovrsne mutacije, a one najgore su, kako to obično biva, izbile na površinu i, u najvećoj mjeri, potisnule dobrotu, koju je ovaj prostor, interesantno omeđen trokutastom linijom, prilično dugo njegovao. Ako su se, kako sugerišu moderni mudraci, ovdašnji žitelji i lagali sve te godine prilično skladnog života unutar federacije (danas komšijskih) republika, onda su se jako dobro lagali i treba im čestitati na dugom opstanku te njihove grandiozne laži. Možda su i Minhauzena nadmašili ako uzmemo da je to, jelte, bila laž a ne jedina moguća verzija o(p)stanka na ovom prostoru. Ko će znati i ko će se više ičega sjećati nije jasno. Koliko će zapisanog ostati, a da je zapisano referenca budućem istraživaču, niko ne može ocijeniti. Činjenica je da polako izumiru ljudi, koji su znali za daleko bolje od ovog što se dobrim danas naziva. Također, mnogi su, svako iz svojih razloga, namjerno ili nenamjerno naglo pozaboravljati nekadašnji život i sklad, dok se danas u smrdljivoj gomili nesklada uglavnom – boje za život.

Boje se i svojih uspomena. Uspomene su gadna verzija sjećanja. Posebno kad su lijepe. Na samu pomisao javljaju se mirisi, boje se zašarene, a drvoredi ponovo zalistaju svježim šuškavim lišćem. I onaj nekadašnji sniježni nanos bijaše čistiji i svjetlucaviji nego ijedan koji pade u ovom sumornom vremenu izgubljenih kodeksa ponašanja i bivanja. Uspomene su vrlo opasna stvari i od njih, provjereno, ‘može da se rikne’, ako ih ne konzumiraš u minimalnim dozama. Jer ako pretjeraš mogu se početi pretvarati u halucinacije od kojih samo filmski režiseri imaju koristi, dok ‘običan’ čovjek ima tek glavobolje i odbacivanja okoline. Lijepo je ipak sjetiti se ponekad tako rijetke stvarnosti, koju su živjeli ljudi što su svojevremeno bivali dobrodošli gdje god zakucaju na vrata, a svoja vrata nisu ni zaključavali jer, koliko god naučnofantastično danas zvučalo, nikom nije padalo na pamet bez pitanja provjeravati tuđu imovinu, a kamoli je sobom nositi. Neću reći – kao danas, jer proces rastakanja i metamorfiranja tuđeg u svoje još uvijek traje. Uveliko traje.

Opipati Bosnu i Hercegovinu moglo se na svakom koraku. Danas je taj dodir tih. Daleko tiši od razjarenog laveža isfrustriranih manijaka, koji urlikom žele potisnuti dodir, siktanjem onesposobiti miris ili kako se tu, u toj Bosni, znalo govoriti – miruh (ta riječ samom mirisu daje na volumenu, složenosti, bogatstvu i svakako ljepoti, zar ne? /naravno, ukoliko nije iskorištena u, ovdje karakterističnoj, verziji šale kad miruhom može postati i vonj tek izuvenih cipela putnika namjernika/). Treba priznati kako se vrlo predano i dugo radilo i radi na anesteziranju čula Bosne i Hercegovine. Znaju neljudi, zarazna je ta klica koja srce ali i mozak, dušu ali i stomak, nagrize sobom. Čini se da im je trud umnogome uspio, a da se još samo u dnevnim maštarijama ili snovima okupanim mjesečinom može dotaknuti takva Bosna – u pjesmama opjevana, na izvorima popijena, đulom uzmirisala. Tako daleko i tako nestvarno u ovom zagušljivom (ne)vremenu.

Preostaje joj da bude tek činjenica bez koje se (zasad) ne može i oko koje se svi spore, svojatajući je za sitne interese. Ostala je samo slovo na papiru ta Bosna i Hercegovina. Već dugo je ni državom ne možeš nazvati u pravom smislu te riječi. Jer država ima barem zakone i institucije, a ovdašnjoj su servirana uvijek polovična i nikad usklađena rješenja. A to je, priznaćete, daleko od ispunjenosti. I tako – tu je, a nema je. Vole je, čini se, istim žarom koliko je i ne vole. Dok još treba neka je, a kad se izglasaju sve odredbe kojima će je učiniti suvišnom, tad je više neće biti. Koliko predano rade na tome, nije daleko i dan kad će se ozvaničiti konačni trenutak konačnog rješenja konačnog nestanka svega što se Bosnom ikad zvalo, zove, a više se neće zvati. Jer snage nema, snage koja bi se borila za Bosnu i Hercegovinu u punom smislu značenja te riječi. Don Kihoti i inadžije ni prije ništa dobro nisu donosili, a kamoli će sad u ovoj razgrađenoj, pihtijastoj, bezvoljnoj masi.

Treba samom sebi pogledati u oči i priznati da Bosne i Hercegovine više nema, niti će je više biti. Postoje fragmenti, koji svjedoče o postojanju dobrih Bošnjana, veselih Bosanaca, prelijepih Bosanki. Postoje tragovi drevne civilizacije, koja se nekad zvala Bosna i Hercegovina. Ali nje više nema. Naguravanje, natjerivanje, nabacivanje progresivne ideje da je opet bude ne nailazi na plodno tlo među ljudima, koji su vremenom postali bijesni, samodovoljni i sebični i tako, previše zaraženi sobom, ne mogu do Bosne dobaciti. Možda to pođe za rukom nekim budućim još nerođenim, generacijama nezaraženim našom glupošću, možda njima uspije da iščiste đubre iz svog genetskog materijala i revitaliziraju ono što jeste Bosna i Hercegovina. Jedino tako bi Bosne još i moglo biti. Ako se to ne desi Bosna je nepovratno umrla. Ponajviše zahvaljujući nama ovakvima-nikakvima, prepunim srdžbe jednih za druge i za sve što nismo u stanju htjeti, smjeti i napraviti. Sretan vam (još važeći) Dan državnosti Bosne i Hercegovine.

piše: Nermin Čengić