Zaista je uvreda vlasitom životu neprekidno posmatrati izvještaje dnevno-političkog cirkusa, umjesto dati prednost posmatranju promjene boja na lišću. Da, to jeste ciklus koji se ponavlja svake godine, a opet, nije li daleko rjeđe od ponavljanja štavljenih cirkuskih tačaka, istrošenih arlekina koji više nemaju ni ideje ni smisla za ostanak barem u toj višestruko uvježbavanoj tački.
Već dugo se pitam čemu praćenje dnevnih geo-političkih promjena(?) kad je sasvim izvjesno da su takvi procesi daleko sporiji i dugotrajniji od, prečesto nemušte, dnevne jadikovke. Ali uhvati ta magla čovjeka u nekom trenutku i obavije ga i ušuška da mu se teško iskobeljati iz njenih pamučnih ralja otrovne konačnice. Odustaneš jednom, dva puta, pa se vratiš jednom, dva puta, i već narkomanski uspostavljen gledaš sva ta naličja besmislenog djelovanja ovog ili onog. Nekad je za smijeh, istina gorak, nekad je za suze koje su odavno presušile. Sve manje je čuđenja, a to je radost i žalost u isto vrijeme. Jer kad prestaneš da se čudiš znači da se potpuno miriš, a opet kad se uporno čudiš jednom te istom onda si samo još jedna dresirana ptica što reaguje po komandi.
Glavni likovi basne uglavnom očekuju jednoobrazne reakcije i odgovore svojih gutača. Sve je utvrđeno, samo je čuditi se iznova i opet jednim te istim lekcijama što se, reče mudar, ponavljaju dok se ne nauče, dunkve usvoje. Priznanjem te fraze, naime mudrosti jer mudrost jeste, pristajemo na priznanje vlastite gluposti, a tad smo kao rijetko kad u potpunom pravu. Od simboličnog do krucijalnog, sve se ponavlja. U ovoprostornom slučaju čini se da što se više ponavlja manje se zna, umjesto logično obrnutog. Vidi se plastično, u obrisima, u jačini agresivne neartikulacije kojom se stražari na kapiji besmisla brane od nenapadanja. Dosadno im je, sljedovanje je manje jer ratova nema, pa započinju kavgu i tamo gdje je nikad ne može biti. Ali, eto, ubiju, popale, poruše ili makar nagrizu samo kako bi dobili komadić mesa i koju mrvicu hljeba više za svoj neupitan trud.
Upoznali smo dosad dovoljan broj revolucionara koji sami o sebi pričaju u tom kontekstu. Spašavaju svijet pričajući o svom uspjehu, koji niko sem njih vidjeti ne može. Došlo se na nivo pretvorne zavisti? Čini se da je to još jedan od rijetkih neizlizanih recepata željenog uspjeha. ‘Pogledaj kako mi je dobro’, kažu, a oni koji su uvjereni da im je lošije zagledaju se u prostu običnost kao u čudesne perle nagizdane nebrojenim bojama. A putevi biserni, putevi mliječni ipak samo kod običnih stanuju. Revolucionar Samozvani teško do njih može zakoračiti. Jer tako samovažan i tvrdokoran gubi raspon, spektar svede na najviše tri boje od kojih je jedna bijela, jedna crna, a treća se prema preporuci odabire. I u toj trećoj pronalazi put, monotonu stazu po kojoj kljuca dok ne dokljuca, a zatim smišlja način obnavljanja istog, prikrivajući svoju neukost. Nekad to čini vješto, ali uglavnom nevješto, jer da je više vještine ne bi se iluzija tek tako dala razotkriti.
Primjetna je neprestana potreba za priznanjem bezuvjetnosti upravo kod tih koji bi da se misli kako su iznad svega. A nisu. Oni su najukopaniji, imaju najmanje shvatanja, pa tako i izgovora, od onih nepretencioznih usputnih ‘mudraca’, koji i ne znajući izgovaraju velike istine, koji i ne shvatajući obrazuju cijele svemire spoznaje. Tu se ovi Bezuvjetni naroguše i spremaju odmazdu koja se pretvara u krvavu igru nipodaštavanja i negiranja svega što njima, tako nedodirljivima, kvari iznuđeni ‘ugled’, tu jednu od najbesmislenijih društvenih bilanci od svih koje je smislio živi stvor. Upravo na tom ‘ugledu’ mnogi su, pravdajući se višim ciljem, s lica zemlje zbrisali kolone nezaštićenih, nerijetko izgovarajući blistave fraze podmetnute pod urušeni toranj skrivene bezvrijednosti. Uvijek preglasni, urlaju ne toliko zastrašujuće, više nepodnošljivo.
Zaista je uvreda vlasitom životu neprekidno posmatrati izvještaje dnevno-političkog cirkusa, umjesto dati prednost posmatranju promjene boja na lišću. Da, to jeste ciklus koji se ponavlja svake godine, a opet, nije li daleko rjeđe od ponavljanja štavljenih cirkuskih tačaka, istrošenih arlekina koji više nemaju ni ideje ni smisla za ostanak barem u toj višestruko uvježbavanoj tački. Oni se razapinju, žrtvuju, a kako nikakve ponude odavno nemaju tek razvlače vrijeme kako bi upotpunili svoje dosadne živote dok im ne dođe posljednji čas kada će biti ispljunuti u tamu zaborava. Jer, kad konačno nestanu, niko se nijednog od njih više sjećati neće. Nesumnjivo će biti pokušaja obilježavanja negdašnjeg postojanja nekog od njih, ali mizeran je taj pokušaj kad izostanak bilo kakvih rezultata ne daje za shodno niti da ih se opsuje, a kamoli obrati pažnju na bilo šta što, dakle, nisu ni učinili.
S druge strane, svaki opali list sa umornog drveta koje je rađalo stvarni kisik cijeloga proljeća, ljeta i s početka jeseni, svaki sasušen komadić čuvene formule opstanka koji poslovično ne primjećujemo smatrajući ga nečijom obavezom umjesto velikodušnim poklonom, zaslužuje istinski spomenik i hvalu. Naravno, za razliku od arlekina iz cirkuske šatre svakodnevnice, taj oboreni list nikad neće zatražiti nikakvo odavanje počasti, niti će se isprsiti predvodnikom u dobru, a svoju djecu slati gdje zlo manje puca. Samo će biti, postojati, život davati i nečujno otići, sasvim zadovoljan ako svojim šuštanjem pod nečijom nogom, bolje muzikom u nečijim rukama, podsjeti da je bio. List.
I, dok se voda rasipa i napaja žednu zemlju, tog daleko zahvalnijeg klijenta od bilo kojeg od ovih koji plaćaju račune nezajažljivom porezniku, dok lišće po okončanju mandata nestaje bez zahtjeva za nagradom, mali čovjek nastavlja da se klanja i veliča budale bez obraza što se dovoljno dugim prstima granaju po zajedničkim kasama nezajažljivo uzdižući razgrađivanje i rušeći zajedništvo. To je sasvim uredu, to je odabir, to je jedino što preostaje u, neminovnošću označenoj, pohlepi za gorim. Gore danas za bolje sutra? Koje li dosadne, prežvakane i samo čovjeku karakteristične laži. Još jedne u nizu.
piše: Nermin Čengić, 2012
foto: Mina Ćorić