Prvi maj je Međunarodni praznik rada kojim se obilježava uspomena na velike proteste radnika u borbi za svoja prava, održane u Chicagu 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više od 200 radnika, a 8 radnika je osuđeno na smrt. za razliku od te davne 1886. godine, radnici danas i ne postoje.
piše: Nermin Čengić
Gdje smo i šta radimo, dobro ikako postojimo, rekli bi ovi što se razumiju. Živimo u raspadnutoj zemlji kojom se ponosnimo, ili zavisno od sklonosti njenim komadićima, rjeđe cijelinom. Uglavnom ponosa ne manjka, dok nam gluposti nikad dosta. O nepravdi odavno ne progovaramo već joj se priklanjamo i uklapamo u njene tokove. Sasvim prirodno smo srasli za gnoj trulog kapitalističkog organizma, koji nas je osvojio opojnim mošusom svjetlucave reklame što nam jasno (do)kazuje čemu bimo trebali težiti, ne obavještavajući nas da taj san nikada nećemo dosanjati. (Obrnuta) psihologija je čudo, a najbezobrazniji je odlično koriste i sasvim dobro im ide manipulacija masom.
Ne može se reći da se danas gladuje, ili barem ništa više nego do sada. I ne gladuju svi, jer tu su krediti pa zagrabi i uživaj dok ne dođe vrijeme naplate. A kad ovrha krene, ‘bješte noge usra vas guzica’. Tako živi, svjedočimo i kušamo, prosječan potčinjenik na brdovitom Balkanu, a kako smo uveli ‘internete’ znamo da ni u ostatku vodene planete nije mnogo bolje. Na španskom, grčkom, paštuu, ma na svim jezicima svijeta jad se, iako ne izgovara isto, sasvim jednako osjeća.
Danas radnika nema. Ta poštovana i slavljena institucija, koja bi shvatila i neizostavno se borila protiv služenja za ništa, nestala je. Sveprihvaćeno robovanje je ‘u modi’ i niko više ne oglašava uzbunu. Sindikati? Oduvijek su imali ugovore s vlašću, a danas su ti ugovori pretvoreni u ulaznice u krug podjele tala. Bosna i Hercegovina i njen(i) sindikat(i) su jedan od najupečatljivijih primjera takvog stanja. Jer u BiH živi i NE RADI pola miliona ljudi. Brojka se odnosi samo na one koji su evidentirani, a strašna brojka je daleko veća. I šta onda reći o Sindikatu koji na pola miliona nezaposlenih ne progovara, ne prigovara, ne protestuje, a kamoli da se bori i izbori za prava onih koje, navodno, predstavlja.
Slabo ko se danas usuđuje pobuniti jer svaka pobuna ugrožava već utvrđene načine životarenja. Deklarativno se hoće više nego se ima, ali se odustaje od težnje jer sve preklopi strah zlokonog upitnika – šta ako i ovom malo izgubim? Eh, radi toga malo, na što gazda i računa, šutnja se nastavlja, a roblje ostaje gdje jeste, bez nade da će se skoro probuditi. I dok se gazda mreška na azurnim obalama, roblje jede svoje žilave bifteke samo o Prazniku rada, mrmljajući između tvrdih zalogaja: ‘Ma nek’ je makar ikako.’ I svima se pričinjava da je sve uredu.
Šta u ovom vremenu slavimo tog Prvog maja? Kako god okreneš i obrneš ništa drugo ne slavimo do novog zločina nad dobrim životinjama, koje su ovih dana u povećanom broju nego inače oderane, samljevene, marinirane kako bi još friške bile pospremljene u tradicionalno napaćene trbuhe orobljenih. Mesinu ćemo pokupovati novcem koji držimo u svemoćnim bankarskim babilonima što nas neustrašivo vode do slobode od razuma, nudeći sve veće poreze na disanje. Kažu, za naše dobro. Njima smo zahvalni jer, lomeći i osiromašujući, čuvaju nas od naše svijesti i savjesti. U to smo uvjereni. U to su nas uvjerili.
Gdje je danas radnička pjesma? Gdje je danas radnički pokret? Gdje je danas radnik? Radnik se pretvorio u roba, radnički pokret u pleme, a pjesma nam se pretvorila u ‘narod’. Stoga, predlažem da obradom nekad radničke, a danas narodne pjesme dočekamo i ovaj Prvi maj, Praznik rada. I da nam, kako to jedan pjesnik divno reče – i dogodine rodi žito, a žito je u drugoj deceniji 21. vijeka, baš kao i pjesma, pretvoreno u svoju suprotnost – korupciju i mito. Zato zapjevajmo ‘našu’ Prvomajsku pjesmu 21. vijeka…
|
Narodna se pjesma ori, Svud se sija prazna zdjela, Mafija na tron je sjela! |
Народна се пјесма ори, Свуд се сија празна здјела, Мафија на трон је сјела! |