Crtica o životu današnjeg čovjeka na prostoru koji se nekad zvao Bosna ili Bosna i Hercegovina (da koja iskompleksirana budala ne zamjeri), prostoru koji je sijao dobrotom i plahošću, gdje se nekad nije pitalo za cijenu života, niti se bavilo opskurnim trikovima trećerazrednih političara.
Cijela zemlja još uvijek bruji o lažnjaku Zlatka Lagumdžije u televizijskoj emisiji, gdje je kretenu navodno pozlilo, a ustvari se pizda ufatila noge da izbjegne gusto grmlje i oporu prašinu neusaglašenih stavova koji mu ni samom tad, još friškom iz kafane, ne bijahu jasni. I dok smo čekali ono što svi redom nazivamo odgovorima, iako se bilo šta što domaći političar pokaki odavno odgovorom ne može nazvati, za to vrijeme je skoro nečujno otišao još jedan život, koji smo uzalud izgubili jer smo budale, jer nemamo glasa, jer se bojimo svojoj guzici, jer nismo u stanju tražiti ono što nam pripada, dok se zalažemo za bjelolsvjetsku kriminalnu oligarhiju, braneći ih u nekakvoj nadi da će se preko noći popraviti i oporaviti od teških im muka.
Kad je došla vijest da Harisu Nuhagiću Mrkvi treba 250.000 novčanih jedinica kako bi ostao živ, dakle bilo je šanse, ispostaviće se da je već bilo prekasno. Dijagnoza jeste bila fatalna, ali je i nada ukazivala da bi boleština mogla biti popravljiva. Međutim, dok se sve konsolidovalo, uvezalo, dok se proširila vijest, na koncu dok smo se odlučili skoknuti do banke i uplatiti ko koliko može, bilo je prekasno i Haris Nuhagić je odselio na ‘neko normalnije mesto’.
Istovremeno, ogromna većina koja je, za razliku od tzv. države već totalno otcijepljene od čovjeka, imala priliku pomoći ovom mladiću, ipak je ta većina odlučila naklikavati po virtualnim bespućima kako bi pogledala upravo trenutak kad se zagrcnuo Lagumdžija, kad Radončić petlja neznajući izgovoriti rečenicu bez rastegnutog ‘a’, kako se Tihić i Izetbegović maze u novembraskim noćima pod mjesečinom, kako Dragan svog Čavaru liže, kako Mile svog medija ljubi… Svo se to znanje toliko dobro utvrdilo da bi izasna mogli polagati testove o poznavanju života i djela svakog od navedenih.
S druge strane, o Mrkvi, i hiljadama (ne pretjerujem) nepoznatih sugrađana, suseljana, sunarodnika, sustanara nemamo pojma, niti nas je briga. Hajd’ što državu ne interesuje, ne može interesovat’ onoga koga nema, hajd’ što entitete ne interesuje jer njima je važnije ko je kome vikn'o i ko koga na smjenu poziva, hajd’ što kantone ne interesuje jer se još i sami sa sobom spore dokle je njino, a odakle je njihovo. Nego, što je i nas prestalo interesovati. Što smo popustili u namjeri da (p)ostanemo ljudi.
Nije ovo nikakvo kukanje za Harisom, niti je kritika domaćeg rasnog političara, već samo crtica o životu današnjeg čovjeka na prostoru koji se nekad zvao Bosna ili Bosna i Hercegovina (da koja iskompleksirana budala ne zamjeri), prostoru koji je sijao dobrotom i plahošću, gdje se nekad nije pitalo za cijenu života, niti se bavilo opskurnim trikovima trećerazrednih političara.
Zlatku Lagumdžiji ste ketili pod prozorom – hoće li prnuti jače ili slabije nego inače, a Harisa Nuhagića niste ni primjetili iako je bio na samrtnoj postelji. Jer Haris je nebitan, običan i sad već mrtav, a Zlatko i ekipa (bez obzira kojem gangu pripadaju) jedino su bitni, potpuno neobični i življi nego iko u ovom trokutu. Rekoh, nije jadikovka nego trunka žuči zbog nedostatka mozga i načina, koji je nekad postojao, a sad se više ne zna niti šta je to u ovoj zemlji izgubljenog čovjeka.
Još bih primjetio kako nisam čuo da se iko glasno pobunio protiv ovakvog besmisla. Vjerovatno se nijedna agencija, udruženje, pojedinac ili ko sve ne, neće se dići i zaurlati kao što se zaurlalo u odbranu lakrdije jednog političara za kojim nijedna iskrena suza nikad neće pasti (sem familijarne, a i to je više stvar umjetničkog dojma). Harisa Nuhagiča Mrkvu se imamo dužnost sjećati kao posljednju u nizu žrtava nesuvislosti koju živimo i od koje jedni, ovi neobični, zarađuju ogromne novce, dok drugi, obični, bespomoćno umiru. Dužnost, jer bez takvog sjećanja gubi se i nada da ćemo nekad ipak ponovo postati ljudi. A i to izgubiti, baš ne bi valjalo.