Aktuelna neimaština ljubavi predstavlja se relevatnom činjenicom, oglednim obrascem i temeljnom usporedbom, nasuprot ljubavi koju smo, kažu, sami sebi napakovali i samo se lagali tolike decenije. Zar je zaista tako jednostavno zaboraviti mogućnost topline i zamijeniti je ledeno-hladnim otuđenjem u ime nečeg, šta god to bilo, što nam dobro nikako ne donosi.
piše: Nermin Čengić
Ministarka bižuterije i seksipila u vladi balkanskog turbo-folka Jelena Rozga sad bi slatkostrasno procvrkutala retoriku- Zar je važno ko je kriv, kad se već sve to desi. I ta joj je urijetko na mjestu. Zaista, zar je išta više važno? Zar je krivica u apsolutno korumpiranom okruženju uopšte bitna? Šta će tako sama i usamljena krivica kad joj se ne dodaje sestra kazna, koja bi koliko-toliko nešto eventualno i popravila. Stihija se širi kao opožareno tlo Bosne i Hercegovine, a nedovoljne snage koje landaraju po plamenim jezicima jedina su odstupnica. Neizbježna je paralela sa kompletnim svjesnim i nesvjesnim stanjem u Trokutu, što olakšava iskrenim analizatorima lošeg i goreg. Boljeg nema, niti ga može biti u šutljivoj teritoriji gdje se boljim predstavljaju i najavljuju već dobro ukaljani obrazi bez trunke srama za svoje ‘sve po zakonu’ postupke. I bez goreg je dovoljno loše, a gore će biti jer se ne nazire barem trunka usporavanja odrona. Možemo se uvijek čupati na kartu silovanog optimizma i nacrtanog osmjeha. To smo jedino savladali za svo vrijeme u kojem živimo potpuni poraz, na svim područjima (be)svijesti. U prodavnici će vas obavezno zakinuti, na benzinskoj pumpi će vam točiti loše gorivo po cijenama koje se ne sreću sa stvarnošću, na šalteru će vas ismijati što vam nije jasno kako to da jedan te isti dokument koji morate priložiti, već treći put na sasvim drugačiji, treći način morate dobaviti i dostaviti.
Za koji dan počinje totalni atak na naše glave. Biće teško skloniti se od bjesomučnog granatiranja riječima, obećanjima, fotošopiranim osmjesima jer će nicati na svakom koraku, u svakom mediju, na svakom zidu. Urlikaće na sve strane, sve svoje naštrebane ili prepisane floskule o nacionu, korupciji, narodu/narodima, dizaće vas protiv komšije… a još jednom niko neće nuditi fabrike, pošten rad i fer nadoknadu. Neće nuditi programe spasa od svakovrsnih katastrofa bile privredne ili prirodne. Većina, totalna većina oslanjaće se na bogove i proviđenja imaginarnog prijatelja u koje ste sad već sasvim uvjereni, jer su uspjeli njegovim gnjevom da vas prestraše kako biste zaobišli pamet i smisao birajući jedne te iste, stare i nove prevarante i lopuže.
Hoćete li biti pametniji, sami sebe iznenaditi razmišljanjem, odvajanjem dobrog od lošeg, razlučivanjem potrebnog od suvišnog, rješivog od nerješivog. Hoćete li kazniti nerad i pozvati na odgovornost. Do zadnjeg. Hoćete li zaprijetiti spremnom ‘giljotinom’ novim i starim eksperimentatorima vaših živaca? Je li vrijeme, nakon dvadeset godina, promijeniti smjer kojim se nigdje ne stiže, skloniti se s visećeg mosta koji leluja na jednoj niti izjedenog konopca prije nego se konačno survate u bezdan oštrih litica? Taj pad, ako se desi, mogao bi da zaboli više od tišine. Čini se da je odavno vrijeme za to samo izgleda da se teško privići na ideju kako je paljenje ‘demokratskog svjetla’ prije dvije decenije bilo veća greška od življenja ‘u mraku’ koji je donosio mir, slobodu i rahatluk, ako već nije omogućavao najskuplje mečke i bunde za svakog.
Još jedan poraz je uočen. Čini se sve manje je preostalih koji bi da se barem sjećaju ljepšeg (što bi moglo uzrokovati želju za ‘povratkom u budućnost’), a sve više se prodaje ‘današnjem’ koje više-manje podjednako struže već deceniju i po. Aktuelna neimaština ljubavi predstavlja se relevatnom činjenicom, oglednim obrascem i temeljnom usporedbom, nasuprot ljubavi koju smo, kažu, sami sebi napakovali i samo se lagali tolike decenije. Zar je zaista tako jednostavno zaboraviti mogućnost topline i zamijeniti je ledeno-hladnim otuđenjem u ime nečeg, šta god to bilo, što nam dobro nikako ne donosi. Baš nikako, jer vidjelo bi se do sad barem trunka nečeg, naznaka sunčane zrake u životima seljaka na brdovitom Balkanu koji nezajažljivo upijaju nešto što im se predstavlja kao ‘nove vrijednosti’. Sve što je ponuđeno za to vrijeme iščekivanja nečeg i nekog, sasvim je jasno, jesu: ratovi, lopovi, oni gore i oni dole gdje ovi gore (uvijek pravedni) ovima dole (uvijek jadnim i napaćenim) prodaju jednu te istu maglu koja sunce zaklanja.
I šta ćemo sad? Pa, vidi nas sad. Ni na šta smo nalik, svaki ponaosob, a i kolektivno. Neprirodni, pakosni i sujetni, ličimo na ostatke Prvomajskog uranka, što drugog maja ‘procvjetaju’ na do jučer netaknutim livadama i šumarcima. Ličimo na odbačene usrane kese, kaljave tetrapake, sasušeno jesenje lišće koje niko ne čisti. Sami sebe gazimo izbjegavajući lokve stvorene u rupama izlokanog asfalta. Blato nam je, lokva nam je, samo čvrstog tla malo skoro nikako da potrfimo. A možemo da hoćemo. Da svako progovori po jednu riječ, priča bi nastala. Iz priče knjiga, a iz knjige… Ma da je od riječi početi, od slova, urlika, artikulisanog glasa koji će nuditi i proizvoditi rezultate umjesto ponavljanja obećanja. Ni na vidiku nečeg sličnog. Svako se odlučio na neku svoju ograničenu borbu. Ovi malo rječitiji sa šačicom sljedbenika koji će papagajski ponavljati iste misli bez uobličavanja u svoju misao. Naprđeni ‘superinteligent’ jedini zna šta treba? Nađoste li vođu? Više nije ni smiješno.
I sve tako dok raznovrsni požari, prirodni ili društveni, gutaju drveće, kuće, ljude… što ne stignu ove godine, ostaviće za sljedeće. I dogodine će se premetati s guza na guz, čekajući bogove da riješe probleme i daju odgovore na ista pitanja koja se gotovo u istom obliku ponavljaju čak i nakon bilo kakvog odgovora.