I danas nas dočekuje ista vijest:
Bezobrazni uveliko magarče šutljive.
Nije dovoljno da izbjegneš,
ne nestaje ako oči zatvoriš.
Do kad će se pjevati ista pjesmica?
Noćas smo otkrili da ne može se lagati i biti.
Sve je došlo u dvije ili tri riječi iskrenosti.
Nanovo spoznaješ već znano: razvaljeni asfalt,
rupe na cesti, vreli životinjski i ljudski
izmet pod nogama. Nakon mnogih zloslutnih dana smoga
tijela se ponovo vide. Sunce ne prašta
loš izbor šalova i čizama. Ćorsokak u glavama zaudara.
Borba je u glavama manjinske većine još pomalo predana,
dok je u glavama većinske manjine odavno predata.
Ipak, nema naznaka kontra-napada.
Kapitulacija kao da je potpisana.
Ruke su u zraku.
Kul-tur-a je meta okačena na zidove i stalke
sa kojih je skidaju svim oružjima i kalibrima.
Gotovo šuteći trpi se sopstveni odstrel.
Pomalo je tužno, param-pa-pa.
Od ponedjeljka do nedjelje sva prava posustaju
pred goropadnom rukom tvrdokornog papanluka.
Kad je bitka počinjala mnogi su prognozirali da
neće trajati duže od pregršt dana.
Dani se pretvoriše u pregršt mjeseci,
a mjeseci u pregršt godina. Vizionari su truli.
Neće proći mnogo da se godine pretvore u dekade i da
zauvijek izgubimo “osjećanje emocije filinga”.
Bez srca, koja smo odlučili utihnuti i predati,
možda prodati za porciju više, bačeni smo u tranšee i rovove.
Majke, djeca, braća, sestre, cijele kolonije
obezglavljene i razvraćene.
Do kad ćemo pjevati ovakvu pjesmicu?
I suze i smijeh – više suze nego smijeh – teku potocima
umjesto salvama niz okrnjene pločnike sasušenog ponosa.
Pucanj u prazno, spaljivanje iluzija, podrhtavanje guzica…
karakteristike su obezglavljene peradi.
Imuni postadoše. Prilagodiše se pošasti.
Slagana istorija je postala televizijska činjenica kojom
protuhe grade postojanje budućeg. Suze više
ne vrijede jednako kao prije. Danas su rekvizit.
Smrt je kulisa predstave opijenog i obžderanog povraćajućeg organizma.
Sutra više ne postoji. Na borbu se više ne poziva.
Tvrdnje o spasenju su zamijenile uzus ispunjenja.
Te besmislene pjesmice su, čini se, tu da ostanu.
Zauvijek?
piše: Nermin Čengić, 13. januar 2012.