Nas kad počnu otkopavati – jadna nam majka!

Koliko god pojedinci nastoje da Sarajevo bude zaista grad, prije svega kroz izuzetne kulturne manifestacije, toliko vlasti svih nivoa uspješno devastiraju Sarajevo. U danima kada padne najviše kiše počinju redukcije vode. Redovno se najavljuje nestanak plina, gradski prevoz nezaustavljivo propada bivajući bliži zatvaranju nego daljem funkcionisanju, a sigurnost ljudi je sve lošija. Stručnjaci govore o nezapamćenom urbanističkom nasilju, pa se ocjenjuje da u Sarajevu ima više od 30.000 bespravno izgrađenih objekata, što je glavni uzrok za pojavu više od hiljadu klizišta.

Svako ko je rođen i odrastao u Sarajevu, kao i onaj ko je preživio njegove godine opsade, te ove poslijeratne – tranzicijske, teško može ostati ravnodušan prema svemu što se ovom gradu radi. Opšti je dojam da su zgrade sve poklopile, ionako nedostajućih zelenih površina je sve manje jer na mjestima na kojima su nekada bili parkovi i zelene površine svako malo niču tržni centri, vjerski objekti i stambene zgrade koje zauvijek mijenjaju ono po čemu je Sarajevo bilo prepoznatljivo. Arhitekta Amir Vuk Zec smatra da je na djelu jaranski kapitalizam: ‘Prijašnje civilizacije smo otkopavali i na osnovu iskopina govorili otprilike kako su radili. Nas kad počnu otkopavati – jadna nam majka’.

Nije to grad Sarajevo kakav je nekad bio. Ovo je sad neki sasvim drugi grad. Izmijenjena arhitektura nije jedini problem Sarajeva i njegovih stanovnika. Oni koji nemaju sreću da imaju automobile prisiljeni su voziti se gradskim prevozom, a to je, tek, avantura. Tramvaji i trolejbusi su stari decenijama, pa je tako kuriozitet kojeg je Sarajevo imalo da u njemu prije Beča bude pušten tramvaj davno poništen. I ne samo to. Oni koji gospodare javnim gradskim saobraćajem svako malo su u štrajku, što grad dovodi do kolapsa. Ništa bolja slika nije ni kada je u pitanju vodosnabdijevanje grada. Često poslije ponoći vode nema, iako je ratno stanje davno ukinuto. Razlog je što su vodovodne cijevi još iz austrougarskog perioda dotrajale, a novac za te namjene, došao poslije rata, završio je u ‘jaranskim rukama’. Šta o svemu misle građani?

Sarajevo propada od devedeset šeste ovo je sad samo zadnji čin. Uprkos ovakvom nezadovoljstvu, tzv. obične ljude niko ništa ne pita. Njihovo nezadovoljstvo time što nema zelenih površina, niti urbanističkih planova, što je grad, blago rečeno, zapušten, Gradska uprava ne može riješiti, jer je to, valjda, jedina uprava u Bosni i Hercegovini i svijetu koja nema ingerenciju nad gradom. Njime, Dejtonskim ustavom, upravlja Kanton. Centar za zastupanje građanskih interesa uradio je analizu o tome čime su nezadovoljni stanovnici Sarajeva. Do kakvih su rezultata došli: Općine u Kantonu Sarajevu su jedine u BiH koje nisu vlasnici javnih preduzeća koja pružaju usluge. Uz to, ovdje nema jasne podjele nadležnosti i odgovornosti između općina, Grada i Kantona, tako kada se građani žale, uvijek se prebacuje da je krivac neko drugi – s općine na Grad, sa Grada na Kanton…, pa se građani stalno vrte u jednom začarnom krugu.

Zaista je žalosno. Na pitanje koje često postavljaju Sarajlije – koliko će vremena proći dok se grad ne dovede u red – niko nema odgovor. Zbog toga književnica Ferida Duraković zaključuje: ‘Jako me zanima. Svake godine zaista i ja upadam u šablon tog besmislenog straha od toga što nam prijeti nestašica nečega. Ja mislim da je to neka vrsta tihog terora vlasti jer nas stalno drže u neizvjesnosti hoćemo li imati hljeba sutra. Znam da nam je grozno, znam da nam je teško, ali zamjeram ljudima što makar ne vrisnu pojedinačno. Ja gdje god imam priliku kažem, evo mi još jedne prilike da kažem: oni vas kradu, oni vas varaju da bi se održali na vlasti. Eto vam oktobra, pa glasajte ponovo za njih!’