Slijepe i slabovidne osobe skoro da i nemaju mogućnost da svoje svakodnevne probleme, a ima ih podosta, iznesu u javnost
piše: Amir Telibečirović
Slijepe i slabovidne osobe u Bosni i Hercegovini su dobile svoj entitet, ili je to možda kanton, još nismo sigurni, ali su dobili nešto svoje. Da se neko od konstitutivnih spodoba u ovoj zemlji ne bi prepao, nisu taj entitet dobili na terenu. Nisu se ogrebali o teritorij nijedne opštine, entiteta niti kantona. Oni su svoju državu dobili u cyber svijetu, preciznije na portalu infoservis365.net. Dakle, jedini svijet gdje ljudi koji zbog raznoraznih sudbinskih razloga nemaju mogućnost da vide svojim očima, gdje mogu imati samo svoj kutak, jeste virtualni svijet.
U ovoj zemlji, odnosno u balkanskoj regiji jer je u pitanju prvi regionalni portal za slijepe i slabovidne osobe, slijepe i slabovidne osobe skoro da i nemaju mogućnost da svoje svakodnevne probleme, a ima ih podosta, iznesu u javnost. Sada, zahvaljujući mnogim ljudima, posebno pokretaču portala Amiru Mujezinu, mogu da pišu i čitaju na portalu kreiranom upravao za njih. Portal infoservis365.net omogućava slijepim i slabovidnim da preko naprednih govornih programa brže i jednostavnije saznaju sadržaj web stranice. Portal usput prenosi najaktuelnije vijesti iz zemlje i svijeta, pa će svoj portal oni lakše čitati, odnosno slušati.
Inače, Amir Mujezin je i sam bio slijep, još kao beba. Tokom tri decenije života, on će biti slijep, ali će i završiti školu za slijepe, oženiti se, dobiti sina, stalno zaposlenje, a prije par godina će nakon uspješne operacije i progledati. Nakon toliko godina konačno je svojim očima vidio sina i suprugu. Danas on vidi, i sam se kreće ulicom, prati semafor i saobraćaj. Pritom, nije zaboravio svoju raju iz škole za slijepe, kao ni općenito potrebe slijepih i slabovidnih osoba. Zato se i posvetio kreiranju ovog portala.
A što se tiče pisanja o mukama koje pritišću slijepe i slabovidne, e to je već dio koji se odnosi na nas koji nismo fizički slijepi. Posebno se odnosi na vozače, šofere, i ostalu saobraćajnu menažeriju. Slijepi i slabovidni će moći na ovom portalu da pišu, na primjer, o pojavama iz sljedećeg dijela teksta.
Sarajevski papanluk
U Sarajevu je tokom radnog dijela sedmice skoro 90 posto trotoara zauzeto parkiranim kolima. Slijepe osobe, kojima je taj trotoar potrebniji nego arogantnim vlasnicima na bespotrebni kredit dobijenog četvorotočkaša, silaze na cestu i svakodnevno rizikuju da ih raskomada neki od domaćih savjesnih vozača, koji ne samo da u većini slučajeva imaju maloumni pristup okretanju volana i pritiskanja papučica za gas, nego ih zaboli auspuh što će nekog satrat na taj način, na primjer slijepog pješaka. Ako bi se slijepa ili slabovidna osoba obratila vlasniku vozila parkiranog po cijeloj širini trotoara, sa molbom da se malo pomjeri, rizikuje da bude napadnuta od vlasnika koji ima akumulator umjesto mozga, nekad verbalno a nekad fizički.
Ako slijepa ili slabovidna osoba uđe u ono što se u Sarajevu popularno naziva tramvaj ili trolejbus, zbog svoje sličnosti sa spomenutim vozilima, rizikuje da ga neki besposleni sarajevski omladinac upita zašto gleda u njega, ne zanimajući se da li je ovaj slijep ili ne. Nakon toga slijede verbalni napadi na slijepu osobu u blažoj varijanti, ili udarac, te vrlo moguće potezanje noža u težoj varijanti.
Što se tiče odnosa onih koji još nisu vozači (a ako ikad bude nekakve pravde neće ni biti) prema slijepima, on se svodi na njihov podvik koji glasi – “Gledaj kud ideš ćoro ćoravi!”. Nije čak ni važno da li je slijepa osoba u tom trenutku vidno slijepa, sa bijelim štapom, sa pratnjom ili sa tamnim naočalama, jer arogantni mentalitet videćih sugrađana često izađe na vidjelo kroz prethodni citat.
Da ne nabrajam dalje, jasno vam je o čemu se radi u našem odnosu prema slijepim i slabovidnim komšijama, čak i ako se pravite da vam nije jasno. Eto, zato je njima potreban internetski portal, poput nekog virtualnog entiteta. Oni, kao i svi ostali imaju svoje snove o lakšem preživljavanju na ovom svijetu, ili u ovom gradu. Loš odnos prema slijepim i slabovidnim osobama u ovom gradu danas pokazuje da biti deklarisani “Sarajlija”, sa svojom istaknutom “Sarajevštinom’, znači biti papak. Jeste, nekad davno su to bili suprotstavljeni pojmovi, danas su manje-više objedinjeni. A ti snovi o ovoj sredini kao boljem mjestu za život, u ovoj zemlji, ne samo gradu, podsjećaju na snove kakve bi mogli zamisliti i oni koji nisu slijepi ni slabovidni, ali se ubrajaju u rijetke normalne među nama. Snovi su nažalost, uglavnom nerealni, ili ih mi tako tumačimo. U jednom od takvih snova moglo bi se naći nešto poput sljedećeg:
U snovima bi neki nešto kazali a neki bi nešto rekli
Milorad Dodik bi rekao: Ljudi! raspuštam svoju stranku i ukidam Republiku Srpsku u korist, najprije slijepih, slabovidnih, a onda i drugih osoba sa invaliditetom. Neka ova moja grdoba od banjalučke staklene zgrade vlade, bude njima na poklon, neka raspolažu sa njom. Proglašavam RS entitetom za slijepe i za druge invalide. Nema više srbovanja, od sada ide ljudovanje, humanizam. Da bih dokazao svoje saosjećanje sa slijepcima i sa drugim invalidima, dobrovoljno se odričem svoje sposobnosti govora. Operacijom ću odstraniti svoj jezik i glasne žice, od sutra ću biti nijem. Pozivam sve moje stranačke i političke kolege da kompletan entitet prilagodimo potrebama slijepaca i drugih invalida (kasnije će saznati da se kaže ‘osoba s posebnim potrebama’), te da ukinemo nacionalni ponos i druga sranja koja dominiraju ovim RS-om. Ulice i ustanove ćemo učiniti lakšima za hodanje invalidima.
Dragan Čović bi rekao: Odustajemo od trećega entiteta, osim ukoliko se on ne posveti samo ljudima koji imaju stvarne potrebe za takovim entitetom, dakle, slijepima i slabovidnim osobama. Nećemo više pričati izmišljotine o tobožnjom ugroženosti hrvatskoga puka, nego ćemo ponuditi treći entitet slijepima, jer su oni jedini istinski ugrožena populacija. Zapravo mi svi vršimo majorizaciju nad njima, a oni ne ugrožavaju nikoga. Taj entitet će imati škole, ustanove, tvrtke, nogostupe i opskrbne stožere prilagođene što lakšem življenju slijepih i slabovidnih osoba. Ako dopustimo snu da se razgrana onda bi Čović Dragan i ovo dodao: Iskreno se kajem zbog mojega prethodnog načina života, mojih pljački i zlouporabe položaja, zbog mojih laži, manipulacija i potpore segregacijama djece. Da bih i sam postao invalidom (i on će kasnije saznati da se kaže ‘osobom s posebnim potrebama’), pa tako bolje razumio stanje tih ljudi, i to ne samo na riječima, dragovoljno pristajem da mi se odstrane testisi kirurškim zahvatom.
Mustafa Cerić bi rekao: Braćo i sestre, da bi se približili Allahu, trebamo nešto konkretno uraditi po pitanju invalida (niko sa sigurnošću ne zna hoće li ikada saznati da se kaže ‘osoba s posebnim potrebama’), siromašnih i nemoćnih osoba, a ponajviše slijepih i slabovidnih osoba. Jer, negdje sam čuo da se 80 posto informacija u mozgu prima i reguliše preko vida, a to znači da su slijepe osobe među najugroženijim ljudima u našoj sredini. Dakle, da ne ostane sve samo na riječima, evo ja ću napraviti prvi korak. Raspuštam rijaset i mešihat. Onu neukusno dizajniranu i odurnu zgradurinu na Kovačima, kada iznađemo sredstva da je konačno dovršimo svojim sredstvima, a ne bjelosvjetskim, poklanjam na korištenje slijepim i slabovidnim osobama, i svim ostalim osobama sa invaliditetom. Ni to ne bi bilo dovoljno Cerić Mustafi pa bi se razgranala njegova osvještenost na: Pozivam selefijsku braću, onu iz Bočinje i onu iz džamije kralja Fahda na Alipašinom polju, da mi se pridruže, da se od velike džamije na Alipašinu napravi centar za svaku vrstu pomoći slijepim i slabovidnim osobama, bilo obrazovne ili finansijske pomoći. Da se vehabijska braća, u skladu sa izrekom – duga brada kratka pamet – više posvete pomoći slijepima i drugim invalidima, bez obzira bili oni muško ili žensko, a da manje razmišljaju o tome koje dužine im je brada i ko je kjafir a ko nije, jer oni to ionako ne mogu znati. Dodatno ću, operativnim putem, sam sebi odstraniti mogućnost da određujem ko je islamofob, ko je nevjernik, ko šta smije, ko ne smije, dajući svoju neopozivu ostavku na sve funkcije.
Valentin Inzko bi rekao: D'age g'ađanke i g'ađani Bosne i He'cegovine, međuna'odna zajednica je od'učila otkupiti ovu bijelu zgradu OHR-a u Sa'ajevu i pokloniti je slijepim i slabovidnim osobama. Mislimo da su slijepe osobe u osnovi daleko poštenije, isk'enije i mi'oljubivije nego što su to oni koji insisti'aju da ih se zove Bošnjacima, H'vatima ili S'bima. P'edložiću u B'iselu da slijepi i slabovidni budu jedan od konstitutivnih naroda u Bosni i Her'cegovini, i da dobiju više p'ava nego Bošnjaci, H'vati i S'bi, jer imaju i više p'ava i više pot'eba. Isto važi i za ostale invalide (na naprednom kursu Našeg jezika će ga uputiti da se kaže ‘osobe s posebnim potrebama’), u Bosni i He'cegovini, na'očito djecu među njima. Ako t'eba, isko'istiti ću i Bonske ovlasti samo da invalidne osobe ostva'e svoja p'ava u ovoj zemlji. Zatim će mozgom Inzko Valentina prostrujati samokritična crta, koja će ga natjerati da iskaže i: Možda je i bolje biti fizički slijep kao oni, nego duševni, mo'alni i mentalni slijepci kao što su od'asli pripadnici, a ponajviše p'edstavnici, t'enutnih konstitutivnih na'oda u BiH. Nakon toga, ni OHR više neće imati takav kolonizato'ski odnos p’ema ovoj zemlji.
I tako bi se završio san.
Želimo vam buđenje
Svako se treba probuditi, pa i slijepe i slabovidne osobe kojima danas treba taj cyber prostor, a trebaće im još i više, ukoliko se nešto ne promijeni. Ako više ne vjerujete u promjene i mislite da vozilo Pauka neće stići kad ga pozovete, smatrajte ovo otvorenim pozivom da sebi i svom djetetu oslobodite nasilno oduzeti prostor zbog nepropisno parkiranog vozila, to i jeste takav poziv.
Šta god vam govorili, vi imate puno pravo da se borite za sebe i svoje dijete, pa slobodno izgrebite ili odvalite retrovizor na skupocjenim kolima zatamjenog stakla, koja su vam prepriječila put. Takvih je na hiljade i daleko više ih je na trotoarima nego na parkinzima. Ako nemate drugog izbora, slobodno se popnite na haubu auta, pa pređite na drugu stranu ulice. Imate na to pravo. Upozorenje: čuvajte se policije jer oni uglavnom ne kažnjavaju te što vas automobilima istiskuju sa vašeg prostora, već bi radije kaznili vas. Čuvajte se i vlasnika vozila jer mnogi od njih nose vatreno oružje, i rado će metak potrošiti na vas ako im taknete njihovo svetilište automobil, ne pitajući se jeste li slijepi ili ne. Čuvajte se i djelujte sebe radi.