Slovo o ‘dvije istine’

Za sve, čiji je život zauvijek obilježen iskustvom opsade, ovaj 6. april bio je jedan dugi dan šutnje.

piše: Kemal Kurspahić

Prošlonedjeljno obilježavanje dvadesete godišnjice opsade Sarajeva pokazalo je, pored ostalog, i u kakvim se krajnostima razmišlja o toj najdužoj opsadi jednog grada u zapamćenoj ljudskoj istoriji. O njoj su najmanje i nekako najtiše govorili oni koji su preživjeli opsadu: njihova osjećanja najpotpunije odražava, bez ijedne riječi, 11.541 prazna stolica kao golema praznina u centralnoj zoni grada – svaka stolica za po jedan život ugašen u opsadi koja nije birala žrtve – a ko bi još poželio da javno s bilo kim dijeli sva druga poniženja opsade. Za sve, čiji je život zauvijek obilježen tim iskustvom, ovaj 6. april bio je jedan dugi dan šutnje.

U njihovo ime tog dana su govorili najuvaženiji svjetski mediji: nema nijednog značajnijeg svjetskog glasila – novine, radija, televizije ili takozvanih novih medija – na čijim udarnim stranama i programima tog dana nije bilo riječi o prirodi i dimenzijama zločina nad Sarajevom. Kao jedna od najznačajnijih svjetskih priča iz posljednje decenije dvadesetog stoljeća, opsada Sarajeva je i najtemeljitije dokumentovani zločin: i medijski, i u diplomatskim arhivama i memoarskoj i naučnoj literaturi, sa obiljem danas već pravosnažnih međunarodnopravnih presuda. Sarajevo je – za sav makar i elementarno upućen svijet – neopoziva istorijska činjenica pred kojom preostaje samo golemo poštovanje.

I upravo zato, što dokumenti o troipogodišnjem sistematskom ubijanju grada ne ostavljaju baš ni najmanje prostora za reinterpretacije tog istorijskog iskustva, upadljiva je druga krajnost u refleksijama na 6. april i Sarajevo: ona u kojoj politički čelnik Republike Srpske, ali i dobar dio medija koji i dvadeset godina kasnije ostaju dosljedni u poricanju zločina nad Sarajevom, nasuprot cijelom svijetu, nastavljaju propovijedati kako opsade nije ni bilo i kako je Sarajevo neispričana priča o zločinu nad Srbima.

Sažaljevam onaj dio javnosti čije su spoznaje o tako skoroj prošlosti ograničene ultranacionalističkim i medijskopatriotskim nebulozama o tome kako su se Sarajlije same granatirale u redovima za hljeb i vodu i kako su “zelene beretke” srpsku nejač bacale lavovima u zoološkom vrtu i kako je Sarajevo “opkoljeno iznutra, a Srbi samo brane svoja vijekovna brda” i kako je sarajevsko porodilište “pogođeno u sinoćnjim borbama” u noći u kojoj je srpska artiljerija sistematski uništila dva sprata pedijatrijske klinike i uzrokovala smrt više novorođenčadi.

Sa takvom “istorijskom podlogom” i inspiracijom, u danu kad BBC, CNN i sva evropska i američka štampa izvještavaju o dvadesetoj godišnjici ubijanja Sarajeva ne čudi – ali vrijeđa osjećanje profesionalnog dostojanstva – kad srpski nacionalni dnevnik u obilježavanju dvadesete godišnjice opsade izvještava samo o onome što u tom povodu navodno nije rečeno, a ne i o onome što cijeli svijet vidi i zna.

Pred tim “dvjema istinama” o onome šta se zaista događalo u tri i po godine opsade Sarajeva, jednoj univerzalno poznatoj i verifikovanoj i jednoj mitološko-propagandistički nadahnutoj, lako bi bilo izreći presudu i zaključiti kako se te “dvije istine” nikada neće susresti i kako smo, izgleda, osuđeni da živimo s razumijevanjem vlastite prošlosti u tim nepomirljivim krajnostima.

​​Profesionalno i intelektualno mnogo je teže – i rizičnije – reći kako te “dvije istine” ne isključuju jedna drugu i kako, ne dovodeći u pitanje međunarodno utvrđene i presuđene činjenice o opsadi kao zločinu protiv čovječnosti velikih razmjera iza kojeg je ostala i ona simbolična 11.541 prazna stolica, nipošto ne treba dovoditi u pitanje ni činjenice o nasilju nad Srbima u gradu u toku troipogodišnje opsade: o tome je ovaj autor govorio i u prošlonedjeljnoj kolumni i – što je bilo i teže i rizičnije – i onda kad su se neki od takvih zločina događali.

Kad se, recimo, u izvještaju povodom obilježavanja dvadesete godišnjice opsade kaže kako u tom povodu, pored ostalih primjera nasilja nad Srbima, nije spomenuta likvidacija porodice Ristović, to me podsjetilo kako su tri dana nakon tog zločina u Gornjim Velešićima u Sarajevu u kojem je za porodičnim ručkom 8. jula 1992. ubijena porodica Ristović – šestoro njih starosti od 14 do 61 godine – reporter “Oslobođenja” Vlado Mrkić i fotoreporter Salko Hondo bili na licu mjesta i 12. jula pod naslovom “Posljednji ručak Ristovića” objavili detaljan izvještaj u tradiciji najbolje ratne reportaže po kakvoj je Mrkić bio široko poznat i uvažen. Samo nekoliko dana kasnije Salko Hondo je ubijen dok je na pijaci Ciglane u centru grada snimao Sarajlije u redu za vodu: na njih je, kao i na mnoge takve redove za vrijeme opsade, ispaljena granata koja je, pored ostalih, ubila i dobrog čovjeka Salka Hondu.