Lik sa novčanice od 100 KM je bio pjesnik? Čuj to?
U Jajcu je sinoć, 2. oktobar, otvorena tradicionalna književna manifestacija “Šopovi dani na Plivi”, koja se od 1997. godine održava u znak sjećanja na velikog bosanskohercegovačkog pjesnika Nikolu Šopa.
Na ovogodišnjim “Šopovim danima na Plivi” će učestvovati više od 40 pjesnika iz Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja. Manifestacija će ove godine biti fokusirana na književnika Mileta Stojića, koji će predstaviti svoje stvaralaštvo.
U okviru ove manifestacije, koja traje cijeli vikend, u jajačkom Domu kulture će biti održana i izložba slika te dodjela nagrada učenicima osnovnih i srednjih škola za najbolje literarne radove posvećene Nikoli Šopu.
Uoči zatvaranja manifestacije, u nedjelju, organizator će objaviti ime pjesnika kojem će biti posvećeni “Šopovi dani na Plivi” naredne 2010. godine.
Nikola Šop, rođen 19. augusta 1904. godine, u Jajcu, bosanskohercegovački je pjesnik. Umro je 2. januara 1982. godine u u Zagrebu.
Njegovo djelo iluminira ponajprije samotnički interijer, posvećeni krug “svijetle samoće”, u kojem živi svoj imaginirani poetski svijet, više nego i sama religioznost, koja spontano zrači iz njihovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti.
Nikola Šop je moderni kršćanin koji ljudskošću prevladava dogme; naivnom dobrodusnošću, poput fra Marka Krnete iz Andrićeve novele, Šop upućuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo. Šopov Krist je potpuni čovjek, koji se odriče božanske moći da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom.
Šopove pjesničke zbirke “Pjesme siromašnog sina” (1926), “Isus i moja sjena” (1934), “Od ranih do kasnih pijetlova” (1939) i “Za kasnim stolom” (1943), a ništa manje i čudesna, bajkovita pjesnička proza “Tajanstvena prela” (1943), unutarnjom profinjenošću religioznog čuvstva, uzdižu se prema svemirskim visinama, koje će nadahnuti njegove zbirke “Kućice u svemiru” (1957) i “Astralije” (1961).
U Šopovoj poeziji religioznost je dosegnula kosmičku dimenziju i otkrila svoju estetsku vrijednost. Pjesnik pun iznenađenja i proturječja, Šop daje svojim djelom takvu klavijaturu koja dopušta najrazličitije varijacije. I plahi sugovornik i smioni sekundant kozmonautima i slavitelj malenih i strpljivi spektator ljudskih taština, i zagovornik bukoličke vedrine i opčinjeni stanovnik velegrada.
Ozbiljnost i radoznalost modernog čovjeka, prevodilac Pannoniusa i autor knjige o Horaciju, advokat nekog umanjenog intimnog “džepnog kršćanstva” i zadivljeni registrator balističkih komunikacija sa svemirom. Magnetizira ga ritam modernih kretanja a moli prije rata da tvornice sporije rade, raduje se bezazleno svakom preobražaju a tuguje što romantiku svijeća smjenjuje prozaičnost elektrike.
Mirno podnosi starenje a žali za regionima djetinjstva, idealizira školu i sumnja u sveznadarstvo učitelja. Ne podnosi hijerarhiju, neskromnost, pompu i svijet je napučio prolaznicima bez ambicija. Bog mu je više djed i glava velike obitelji nego strogi sudac i sveprisutni nadzornik.
Na krivudavom putu se mogao lišiti svega osim čuđenja, ozlovoljiti je mogao učenjake, sistematičare, dogmatičare, skeptike i cinike, ali nikada čitaoca privržena lirici, nikada iskrena štovatelja pjesme. Astralan i prizeman, bezazlen i bremenit iskustvima, misaon i osjećajan, poganski vedar i filantropski sentimentalan,
Šop je prošao više faza, odabirao raznolike simbole varirajući uvijek jednako autentičan motiv moderna prognanika. Stoji nepomaknuto među najzanimljivijim pjesnicima u razdoblju između dva rata, a poslijeratnim ciklusima daje tribut sve uzbudljivijim susretima s fenomenom — sveprostornog.
piše: Saša Vereš