U zemlji bukve i mede

“Dobra večer, hvala vam što ste večeras ovdje.”, pozdravila je Angelina publiku u Zetri tog 14. februara 2012. godine. Da nije morala biti prisutna u Zetri, ta publika bi vrijeme provodila negdje u gradu s lopatom u ruci, raščiščavajući bijele nanose ledenog snijega i raspuklog zaborava

piše: Nermin Čengić

Angelina Jolie, paradigma svih naših zabluda, gluposti i previranja otkad smo skontali da se razbrojimo na umišljene razlike. ‘Lijepa ko Bosna’, ‘napaćena k'o Hasanaginica’, bila je sinoć u Zetri, na ‘pravoj’ premijeri svog rediteljskog debija. Htjela da uslika priču o ljubavi doživljenu kroz patnju i strah. Ovi, i nakon 20 godina od najjačeg izljeva još prisutne gluposti, krhki prostori bili su nezaobilazna stanica u razmatranjima i konačnoj odluci smještanja radnje filma. U koliku i kakvu avanturu se upušta, Angelina nije pojma imala. Da jeste, ne bi, siguran sam. A nije znala da će za svoje saosjećanje ovdje dobiti pokude i napade. Niko je nije na vrijeme obavijestio o svojoj grupnoj, rijetko ličnoj istini, svojoj verziji događaja kojem i ne zna da li je prisustvovao ali zna bolje o tome nego oni koji sigurno jesu. Nisu je dovoljno nafilovlali svojim živima i mrtvima, svojim preživjelim ludacima, koji bi sada da ispravaljaju i popravljaju sve moguće što se da prilagoditi.

Bleeeeee

Onomad, Angelina naiđe na stamenu Bakiru koja nam se svojom ekspertizom svima redom posra u ćeif i zagrabi u novčanik, te se ne mogosmo nagledat’ Angeline, a bogme i Breda, nit’ se najest od produkcijskih para ‘zemlje krvi i meda’. Kad je splasnulo to Bakirino koja se u potpuno suvišnom boju za čast žena žrtava rata, vidi vraga, udružila sa opskurnim Željkom Mitrovićem, istim koji te žrtve i danas nipodaštava svojim izljevima četnikluka, na red je došla i viša politika (ako se kod nas, piljarski nastrojenih u svemu što dotaknemo, išta može stavljati na nivo viši od početnog) koja se osjetila ugroženom, a kako i ne bi kad joj se zadire u čvrsto uspostavljenu nepomirivost. I ta visoka politika kojoj smo svi skloni i svi je poznajemo k'o da smo rođeni s njom, i ovaj put nam je iz pupka izlazila, te smo, poput Bakire, ‘stručno’ cijenili i procjenjivali svaku nepogledanu scenu, svako nečuveno slovo, svaku neshvaćenu autoričinu namjeru.

Javljalo se i živo i polumrtvo, dajući komentare i mišljenja. Tako je jedno stado iz Mrčajevaca prokomentarisalo scenu u kojoj se dvoje vole riječima: “Bleeeeee!”, dok je Bata Životinja rekao da je Angelini bolje da mu ne dolazi na oči. U Milićima su orlovi rano poletili klikčući: “Piju, piju, pi!”, a Mile Ronhil se uzjogunio povlačeći konce cenzure upadicom: “Netju Anželinu u moju butigu!”. Kad se hoće Vrapčićima pa se skrene istoku, kamile, deve i lame su unisono zapljuvale medijski prostor ostavljajući Dragom Čovketu da pridoda tek: “Evo vidite kako nas i Holivud majorizira.”. A u centru biblioteke je tornjak svršio članu predsjedništva kajganu pa su zagrljeni otpjevali himnu ovih prostora koja postane aktuelna svakih pedesetak godina: “Rastajemo se mi, vjeruj nije nam lako!”

Ako mislite da je prethodni pasus samo hrpa nabačenih riječi, bez ikakvog smisla, djelimično ste upravu. Kakva zemlja takvi joj krv i med. Besmisleni. Ili, bolje, obesmišljeni. I tako je jedan brutalno ljubavni film, postao novo sredstvo za određivanje strane, a svi koji su učestvovali u njemu – zna se ko su i šta su.

Fala ti ‘dje patiš

Od tuge se živi, na sreću se gleda kao na poraz, a Dobro je toliko strano da te više i ne ismijavaju kad predložiš takvo što već te naprosto ignorišu i nastavljaju da žive svoje licemjerstvo. Svi redom. I oni koji su do jučer kudili, a danas brane svaki kadar; i oni koji su do jučer kudili ove što su kudili a danas hvale pa sad zajedno ispijaju after-šampanj; i ovi što upiru i rukama i nogama da se Nešto desi, primjeni, promijeni, a to Nešto uvijek ostaje isto. Lažem, postaje gore. Konačna satisfakcija trubadurima aktuelnog trenutka desila se u Zetri na ‘zaljubljeni dan’, kada je u Sarajevu na čistom Našem jeziku Angelina crkutnula koliko nas voli, želi i sa nama pati. Zahvališe se Angelini na patnji koju saosjeća dok joj oči rose suzama, nesvjesna da poprilično usamljeno pati i suzama rosi jer se ovdje niko o jadu nikakvom zabavio nije. A sad, kad su vidjeli da imaju Angelinu na svojoj (a ne njihovoj) strani, sreća je uvišestručena, a odgovornosti su oslobođeni. Aplauz je prolomnio noć uzburkanih emocija i lohotnih krovova u metropoli pretrpanoj papanlukom i napitanoj snijegom koji je vrlo blizu da nas potopi. Još koji dan, sedmica i zaplivaćemo. Ima ko da pati.

Imao sam priliku pogledati i prve naslove najtiražnijih izvještača iz Besmisla. Uočio sam vrlo prisutan nedostatak pameti u postavljanju orijentira. Tako u jednom od samozvano najtiražnijih čitate kako je ‘Zetra zanijemila pred brutalnošću zločina’, što je u najmanju ruku idiotizam kakav se odavno ne pamti u domaćim medijima, jer 16 godina nakon sveg jada koji se izdešavao na ovom trokutu, imati tako plitak mozak i postaviti naslov o filmskoj projekciji igranog filma kao da je dokumentarni, pritom držeći svijeću fašistima koji igraju na istu kartu, jasno stavlja taj medij u isti koš sa idiotizmom koji nam ne da dalje, ne da nigdje, čuva nas na sigurnoj distanci od Smisla i Normalnog. Ali mi to o ‘avazu’ poodavno znamo, no nije zgoreg ponoviti jer prilagodljivi kakvi jesmo vrlo brzo metamorfiramo u svoju suprotnost.

“Dobra večer, hvala vam što ste večeras ovdje.”, pozdravila je Angelina publiku u Zetri tog 14. februara 2012. godine. Da nije morala biti prisutna u Zetri, ta publika bi vrijeme provodila negdje u gradu s lopatom u ruci, raščiščavajući bijele nanose ledenog snijega i raspuklog zaborava. Ali neka publici premijere u Zetri. Nek’ malo odmore, nek’ odahnu od bijede. U zemlji bukve i mede.