Sa izanđalim tramvajima sa evropskih se gradskih tračnica na sarajevske doklackao i duh novog doba. Njegova je zadaća sakriti ruglo svakidašnjice obećanjem ljepšeg života – svedenog u okvire displeja.
Nakon što je osvojio televiziju, fasade i ulice, svodeći svijet na dvije dimenzije, evo ga u novom pohodu. Nije mu bilo dovoljno cijeli tramvaj pretvoriti u pokretnu reklamu, potrebno je zauzeti mu i unutrašnjost. Otprilike kao i sa žrtvama humanitarne pomoći; kapitalizam je poput religije kojoj ritualno pranje tijela ne vrijedi bez adekvatnog ispiranja mozga.
I sad: ako imaš sreću voziti se sjedeći, i sjediti gledajući u smjeru vožnje, imaš povlasticu zaboraviti da si putnica u polupraznoj sarajevskoj trici; pola sata možeš se osjećati kao putnica u berlinskom u-banu, londonskom tjubu, njujorškom sabveju. Nevidljiva za muža i djecu, vidljiva za komercijaliste. Najzad neko ko Te razumije, ko ima empatiju za Tvoje nevolje, ko se obraća Tebi, ko je nježan i brižan. Kako je samo obazriv!!! Ne kaže menzes, ni menstruacija, nego “oni dani”! Tako da svi znaju o čemu se radi, a da nikome nije neugodno.
Demokracija ugodna – menstruacija neugodna
Iako, nije baš najjasnije šta je u znanju i govorenju o tome neugodno. Zašto bi riječ demokracija bila ugodna a riječ menstruacija neugodna? Zašto se za federaciju ne mora u javnosti govoriti “one teritorije” a za menstruaciju mora “oni dani”? Je li razlog samo neznanje: da se u školama daleko više govori i ispituje o uređenju države nego o ustrojstvu spolovila? Pa se krv kad u ringu prokapa iz nosa poštuje kao svetinja a kad procuri u gaćice iz materice prezire kao avetinja.
Ono što je bruka za razum, to je izazov za marketing; odlučan da proda tampon a ne izgovori uložak, obziran u riječima a bezobziran u djelima, progovara u stihovima: “ljepša strana onih dana”.
Osjetljiv čovjek (ako nije žena) zaključiće da oni dani nisu lijepi. Ali zašto nisu lijepi, moći će samo nagađati. Da li zbog bolova, ili zbog krvi, ili zbog nečeg trećeg? Ali ti dani mogu biti i lijepi: onima koji su zdravi i kojima je mjesečnica redovna, ili onima koji su vodili ljubav a nisu vodili računa.
Žena ne može biti ni patrijarh, ni reis, ni papa
Ako su nelijepi to nije zato jer su uistinu takvi, nego zato što se podrazumijeva da je menstruacija nelijepa. Ona je problem! Ona je ženski problem. Ona je najvažniji dokaz maloumovima da sa ženama nešto nije uredu, da su falične (ko još danas krvari iz čista mira!) i da su nečiste. “Oni dani” nisu, dakle, nelijepi zato što opravdavaju neravnopravnost (žena, jer je nečista, ne može biti ni patrijarh, ni reis, ni papa) nego zato što su “prljavi”. Ali srećom, oni imaju i lijepu stranu, onu koja upija prljavštinu.
Bilo bi veselo sresti isti ovaj plakat prepravljen tako da bude namijenjen muškarcima: žućkast, s istom rimom – “ljepša strana rublja upišana”. Ili uflekana. Ali to se neće desiti, jer muškarci nisu kupci čistoće, ona njima ne treba, jer oni nisu prljavi. Njima iz čundare može kapati kao iz pokvarene pipe, oni iz gaća izlaze kao zmija iz košuljice, ne bakću se mrljama. To je ženski posao. Njihov je da budu pastiri ovcama. Zašto je u kvalifikacijama za pastirski šćap menstruacija hendikep, a polucija nije? Ili vjerske vođe nemaju mokre snove i one dane. Njihovi svi dani su “ovi dani”.
Previše onih koji bacaju, pljuju i škrabaju, a premalo…
To se iz ovog plakata (čija je retardirana rima plagijat: argeta! je bolja strana kruha, a violeta bolja strana onih dana) ne vidi, jer je njegov cilj suprotan: da potvrdi stereotip, da odloži raspravu o nepravednoj podjeli društvenih uloga. (Zato će sve putnice u tramvaju znati šta je violeta, a jedna ili nijedna ko je Meri Daglas). Marketing nije samo nedužan spiker ideologije, nego sredstvo kojim se ona služi; njegova moć nije u poruci, nego u drskosti, da zauzme cijeli vidik i ne ostavlja nas na miru ni u kući, ni u školi, ni na ulici, ni u tramvaju.
Gradski tramvaj je dio javnog prostora. Pripada svima (građankama, i građanima). Kao takav treba biti zaštićen od uzurpacije i zloupotrebe. On to nije i ne može biti, jer je previše onih koji bacaju i pljuju i škrabaju, a premalo onih koji čuvaju, paze i stvaraju. Iza žvrljotina flomasterom i poruka rasterom stoji ista ruka i ista pamet koja ženama kreše krila da bi im prodavala krilca.
Napokon da neko otvoreno pise i o normalnim stvarima koje su u toj nasoj sredini bile tabu. Jos uvijek postoji nada da ce ovaj tekst da dobije pozitivne vibracije, mozda neki i nauce nesto ali vjerovatno ce biti vise onih koji ce reci da se drznuo da probudi gromove….